Sarajevski safari: Zločin koji zahtijeva pravdu
U srcu Sarajeva, tokom opsade koja je trajala od 1992. do 1995. godine, desilo se nešto što je šokiralo svijet. Poznato kao Sarajevski safari, ovaj mračni fenomen obuhvatao je grupu stranih snajperista koji su, uživajući u zločinu, ubijali nevine ljude iz zabave. Ovaj događaj ostavio je duboke ožiljke na kolektivnoj psihe naroda, a pitanje pravde i odgovornosti i dalje se postavlja. U emisiji “Plenum” Federalne televizije, stručnjaci i svjedoci kao što su Edin Subašić, Zoran Čegar, Fikret Grabovica i Gorana Sulejmanpašić, raspravljali su o ovom strašnom događaju i njegovim posljedicama, postavljajući ključna pitanja o pravdi i odgovornosti.
Otkrivanje zločina
Edin Subašić, bivši oficir analitike Obavještajne uprave Armije RBiH, govorio je o svom svjedočenju u predmetu koji je pokrenut nakon premijere filma o ovom stravičnom događaju. Iako je prošlo tri godine od premijere, Subašić je konačno pozvan da svjedoči, zahvaljujući medijskoj pažnji koju je ovaj slučaj dobio. Medijski interes, posebno od strane italijanskog novinara Ezija Gavazzenija, bio je ključan za pokretanje istrage u Milanu, koja se bavi ovim zločinom. Takva međunarodna saradnja ukazuje na to koliko je važno da se istina o ovim događajima širi van granica Bosne i Hercegovine.
Prema Subašiću, **Italija** je bila centralno mjesto za organizaciju ovih snajperista. Većina učesnika “Sarajevskog safarija” bili su italijanski državljani, a organizacija je bila izuzetno složena, uključujući više faza – od okupljanja u Italiji, preko transfera do Sarajeva, do snajperskih pozicija u gradu. Ove informacije ukazuju na to da su zločini bili sistematski planirani i izvršeni s namjerom, a ne slučajne situacije. Ova organizacija nije bila samo skupina pojedinaca, već i rezultat šireg društvenog fenomena koji je omogućio ovakvo ponašanje, uključujući političke i društvene okolnosti tog vremena.
Poremećaji ličnosti i njihova uloga
Gorana Sulejmanpašić, specijalista neuropsihijatar, postavila je ključna pitanja o psihološkim faktorima koji su doprinijeli ovom zločinu. Prema njoj, zlo se ne može lako zaboraviti, a psihološki poremećaji sa sadističkim karakteristikama čine osnovu za ovakvo ponašanje. Sulejmanpašić se oslanja na teorije Sigmunda Freuda, koji je govorio o nagonskim impulsima, naglašavajući da su frustracije koje se nagomilavaju unutar pojedinca često uzrok brutalnom ponašanju. Ova psihološka dimenzija dodatno osvjetljava razloge zbog kojih su pojedinci bili voljni učestvovati u ovim stravičnim zločinima.
Ovaj oblik zla nije nešto što se može lako shvatiti ili oprostiti. Poremećaji ličnosti, prema Sulejmanpašić, mogu dovesti do situacija u kojima pojedinci, vođeni svojim užasnim nagonom, postaju sposobni za strašne zločine, kao što su oni koji su se desili tokom “Sarajevskog safarija”. Osobe koje su učestvovale u ovim zločinima često su imale nedostatak empatije, što ih je oslobađalo bilo kakvih moralnih prepreka. To postavlja pitanje o etici i moralu u kontekstu rata, te koliko su društvene norme izobličene u trenucima krize.
Pravni aspekti i izazovi
Zoran Čegar, bivši zamjenik komandanta Specijalne jedinice MUP-a RBiH, ukazuje na neadekvatnost institucija koje su trebale da reaguju na ovakve zločine. Prema njegovim riječima, postojale su informacije o dolasku snajperista, ali vlasti nisu poduzele odgovarajuće mjere. Čegar tvrdi da su vojnici iz Republike Srpske, zajedno s plaćenicima iz drugih zemalja, bili glavni izvršioci zločina, a ne samo snajperisti koji su dolazili na “safari”. Njegova izjava naglašava sistemske propuste u odgovorima na ratne zločine, koji su često ostajali nekažnjeni.
On također ističe da je teško dokazati zločine iz tog perioda, posebno zbog nedostatka fizičkih dokaza i svjedoka. Čegar se nada da će napori da se otkriju identiteti počinilaca, uključujući i snimke koji su zabilježili njihove aktivnosti, pomoći u donošenju pravde. Ovakvi izazovi zahtijevaju intenzivnu istragu i rad pravosudnih institucija kako bi se osigurala pravda za nevine žrtve. Uz to, pravni okvir za procesuiranje ratnih zločina u Bosni i Hercegovini suočava se s brojnim preprekama, uključujući nedostatak resursa i stručnosti.
Žrtve i sjećanje
Fikret Grabovica, predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva, naglašava koliko je važno ne zaboraviti žrtve ovog strašnog zločina. On se sjeća trenutka kada je prvi put čuo o “sarajevskom safariju” i kako je to saznanje šokiralo njega i sve roditelje koji su izgubili djecu. Ove žrtve nisu bile samo statistika; svaka od njih imala je svoje ime, svoju priču i svoje snove koji su uništeni. Grabovica često prisjeća koliko su te porodice bile pogođene gubitkom, a njihova tuga smatra se trajnim ožiljkom na društvu.
Grabovica naglašava da je ključno da se istina o ovim zločinima i dalje istražuje i iznosi na svjetlo, kako bi se osigurala pravda za sve žrtve. Zločin koji su počinili ovi snajperisti ne smije biti zaboravljen, a svaka žrtva zaslužuje da bude zapamćena i da se bori za pravdu koja im pripada. U tom kontekstu, sjećanje na žrtve služi kao podsjetnik na to koliko je važno osigurati pravdu i odgovornost, ne samo za prošlost, već i za budućnost. Kako bi se izgradila društvena kohezija, ključno je da se ovakvi zločini ne umanje, a njihova sjećanja prenose na nove generacije.
