Pritisci na povratnike i rastuća zabrinutost zbog veličanja ratnih zločinaca
U više sredina u entitetu Republika Srpska posljednjih mjeseci sve češće se otvara pitanje sigurnosti bošnjačkih povratnika, ali i položaja onih koji unutar lokalnih institucija pokušavaju djelovati u skladu sa zakonom, istinom i elementarnim civilizacijskim normama. Posebno uznemirava činjenica da pojedinci koji su dio sistema lokalne uprave, a koji javno ili institucionalno zauzimaju stav protiv slavljenja osuđenih ratnih zločinaca, navodno trpe pritiske, prijetnje i najave smjena.
Takva praksa, ukoliko se nastavlja bez adekvatne reakcije, dodatno produbljuje osjećaj nesigurnosti i šalje poruku da su principi pravde i odgovornosti podređeni političkoj sili.
Bošnjaci povratnici, ali i lokalno stanovništvo koje svakodnevno živi u sredinama gdje su prisutni snažni oblici nacionalističke retorike, izloženi su atmosferi koja se ne može posmatrati kao obična politička poruka ili prolazna provokacija. Kada se na javnim skupovima, kroz simboliku, parole ili poruke podrške, veličaju presuđeni ratni zločinci, to za mnoge preživjele žrtve i njihove porodice predstavlja otvorenu prijetnju i podsjetnik na ratne strahote.
U takvim okolnostima, poruka koja se šalje nije samo ideološka ili politička, nego i duboko zastrašujuća, jer priziva nasilje, negira presuđene činjenice i pokušava normalizirati kult zločina.
Poseban problem predstavlja to što se ovakve pojave ne dešavaju u vakuumu. One su često praćene javnim govorom mržnje, porukama kojima se relativiziraju sudske presude i pokušajima da se zločini prikažu kao „istorijske okolnosti“ ili „odbrana naroda“. Upravo zato, okupljanja na kojima se ističu imena i likovi osuđenih ratnih vođa ne mogu se svesti na bezazlene incidente.
Riječ je o događajima koji imaju potencijal da podstaknu ekstremizam, osnaže radikalne grupe i stvore klimu u kojoj se različitost doživljava kao prijetnja, a ne kao sastavni dio društva.
U javnosti se sve glasnije postavlja pitanje zašto nadležne sigurnosne i pravosudne institucije ne reaguju odlučnije i brže. Državna agencija za istrage i zaštitu, Obavještajno-sigurnosna agencija, kao i tužilaštva i policijske strukture, imaju jasno definisane nadležnosti kada je u pitanju sprečavanje prijetnji, izazivanja nacionalne i vjerske mržnje te ugrožavanja sigurnosti građana.
Međutim, kada reakcija izostane ili stigne prekasno, stvara se utisak da je tolerancija prema radikalnim pojavama veća od spremnosti države da zaštiti vlastite građane. To je naročito opasno u sredinama gdje su povratnici već godinama izloženi pritiscima i gdje svaki izostanak institucionalne zaštite dodatno oslabljuje povjerenje u sistem.
Preživjele žrtve genocida i njihove porodice takve događaje doživljavaju kao direktan napad na dostojanstvo i na samu ideju pravde. Za njih nije riječ samo o političkom okupljanju, nego o nastavku jedne opasne ideološke matrice koja negira stradanje, vrijeđa sjećanje na ubijene i pokušava preokrenuti historijske činjenice.
Kada se uz to pojavljuju i prijetnje smjenama onima koji se u lokalnim institucijama usude usprotiviti takvom ponašanju, jasno je da problem nije samo simboličke prirode, nego i duboko institucionalne. Time se vrši pritisak na pojedince da šute, da se povuku i da ne koriste mehanizme sistema koji bi trebali štititi zakonitost.
U ovakvom društvenom i političkom ambijentu, izostanak odlučne reakcije Tužilaštva Bosne i Hercegovine dodatno pojačava zabrinutost. Ako postoje zakonska rješenja koja zabranjuju veličanje ratnih zločinaca, širenje mržnje i uznemiravanje povratničke populacije, onda je obaveza institucija da ih primijene bez selektivnosti i bez odlaganja. Dosljedna primjena zakona nije stvar političke volje, nego osnovna pretpostavka vladavine prava.
Kada se to ne čini, šalje se poruka da se nekažnjivost može nastaviti, a to je uvijek plodno tlo za nove oblike radikalizacije i društvene destabilizacije.
Zbog toga se sve češće upućuju pozivi i međunarodnim institucijama da pomno prate razvoj situacije. OHR, EUFOR i OSCE imaju posebnu odgovornost da reagiraju kada postoji opasnost od narušavanja mira, sigurnosti i međunacionalnih odnosa. Njihova uloga nije samo formalna, nego i preventivna, jer pravovremeno djelovanje može spriječiti eskalaciju i zaštititi građane od zastrašivanja.
U sredinama gdje lokalne vlasti ne pokazuju spremnost da se suprotstave ekstremizmu, međunarodni faktor često ostaje posljednja linija zaštite za ljude koji žele živjeti normalno, bez straha i poniženja.
U političkom smislu, šutnja nadležnih organa ima posljedice koje nadilaze jedan događaj ili jedan skup. Ona ohrabruje one koji smatraju da je moguće javno glorificirati presuđene ratne zločince bez ikakvih sankcija, a istovremeno obeshrabruje građane koji vjeruju u institucije. Takvo stanje stvara dubok osjećaj nepravde i povećava nepovjerenje među zajednicama. Kada se mržnja normalizira, a reakcija izostane, društvo postaje ranjivije, a prostor za dijalog i suživot sve uži.
Zato je ključno da se pitanje sigurnosti Bošnjaka povratnika, kao i zaštite svih građana koji se protive veličanju zločina, posmatra kao državni prioritet. Potrebno je jasno pokazati da nema mjesta za prijetnje, zastrašivanje i politički pritisak na one koji govore istinu. Istina, pravda, mir i dostojanstvo moraju ostati iznad dnevne politike, etnonacionalnih kalkulacija i pokušaja rehabilitacije ratnih zločinaca.
Samo tako se može graditi društvo u kojem će svaki čovjek imati pravo na sigurnost, slobodu i život bez straha.
Na kraju, aktuelna situacija jasno pokazuje da borba protiv govora mržnje i glorifikacije ratnih zločina nije pitanje prošlosti, nego test zrelosti institucija u sadašnjosti. Ako država želi biti istinski funkcionalna i ako želi osigurati povratnicima osjećaj pripadnosti i sigurnosti, onda mora djelovati brzo, odlučno i bez izuzetaka.
Samo dosljedna zaštita zakona i jasna osuda svih oblika ekstremizma mogu spriječiti da se strah pretvori u trajno stanje, a mržnja u prihvaćenu društvenu normu.
