Dodik ponovo traži ukidanje državnog pravosuđa: nova politička poruka s dugim odjekom
Predsjednik SNSD-a Milorad Dodik još jednom je otvorio pitanje postojanja i nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine i Tužilaštva BiH, poručivši da te institucije, prema njegovom mišljenju, treba ukinuti ili im barem drastično ograničiti djelovanje.
U objavi na društvenoj mreži X, Dodik je insistirao na onome što naziva “izvornim Dejtonom”, tvrdeći da se nadležnosti državnog pravosuđa moraju svesti isključivo na nivo države, bez šireg utjecaja na entitetske odnose i političke procese unutar Bosne i Hercegovine.
Ovakve poruke nisu nove u njegovoj političkoj retorici, ali su i ovaj put izazvale pažnju jer dolaze u trenutku kada su odnosi između državnih i entitetskih institucija već opterećeni nizom neslaganja. Dodik tvrdi da Sud BiH i Tužilaštvo BiH ne djeluju kao neutralne pravosudne institucije, nego kao instrument pritiska na Republiku Srpsku.
Prema njegovom stavu, ta tijela bi trebala biti nadležna samo za usko definirana pitanja koja se tiču odnosa na državnom nivou, dok bi sve drugo trebalo ostati izvan njihovog dometa.
U svojoj objavi Dodik je otišao i korak dalje, optuživši bošnjačke političare da, kako kaže, preko pravosuđa pokušavaju nastaviti politiku centralizacije Bosne i Hercegovine. Time je ponovo povezao pravosudna pitanja s dugogodišnjim političkim sporovima oko raspodjele nadležnosti između države i entiteta. Takva retorika često se koristi u javnim nastupima bh.
političara kada žele naglasiti duboke institucionalne podjele, ali u Dodikovom slučaju ona je posebno izražena jer redovno uključuje zahtjeve za povlačenje iz zajedničkih institucija ili njihovo radikalno preuređenje.
Posebno kontroverzan dio njegove poruke odnosio se na Srbe zaposlene u pravosudnim institucijama Bosne i Hercegovine. Dodik ih je pozvao da, ako bude potrebno, napuste svoje funkcije, uz obrazloženje da su ta mjesta dobili po nacionalnoj osnovi i da stoga imaju posebnu odgovornost prema Republici Srpskoj.
Takav pristup dodatno produbljuje pitanje političke lojalnosti unutar državnih institucija i otvara raspravu o tome da li se zaposlenici pravosuđa trebaju voditi profesionalnim standardima ili etnonacionalnim očekivanjima političkih lidera.
Stara politička poruka u novom obliku
Dodikovi zahtjevi za ukidanje ili ograničavanje državnog pravosuđa nisu iznenađenje za domaću javnost. On je i ranije poručivao da se srpski kadrovi trebaju povlačiti iz zajedničkih institucija ukoliko, kako smatra, one rade protiv interesa Republike Srpske. Takve poruke često su dio šireg političkog narativa kojim SNSD pokušava predstaviti institucije BiH kao nefunkcionalne, pristrasne ili nametnute, dok istovremeno zagovara veću autonomiju entiteta i snažnije oslanjanje na mehanizme entitetske vlasti.
Međutim, pravni stručnjaci i dio javnosti već dugo upozoravaju da se pod zastavom “izvornog Dejtona” zapravo vodi borba za redefinisanje političkog poretka u zemlji. Dejtonski mirovni sporazum jeste uspostavio složenu ustavnu strukturu, ali je tokom godina Bosna i Hercegovina dobila niz državnih nadležnosti kroz različite reforme i odluke institucija.
Zbog toga se svako pozivanje na “izvorni Dejton” često tumači kao pokušaj vraćanja procesa unazad, što bi moglo imati ozbiljne posljedice po funkcionisanje države.
Upravo zato Dodikove izjave ne ostaju samo na nivou političke retorike, već se posmatraju i kao potencijalna najava novih institucionalnih blokada. Kada visoki politički funkcioner otvoreno dovodi u pitanje legitimitet državnih pravosudnih tijela, to može utjecati na povjerenje građana, odnose među institucijama i širi politički ambijent. U zemlji u kojoj su napetosti ionako česte, ovakve poruke dodatno otežavaju mogućnost dijaloga i kompromisa.
Zašto je pitanje pravosuđa toliko osjetljivo
Pravosuđe u Bosni i Hercegovini već godinama je jedno od najosjetljivijih političkih pitanja. Sud BiH i Tužilaštvo BiH osnovani su kako bi se procesuirali najteži slučajevi i obezbijedila pravna zaštita na državnom nivou, posebno u oblastima koje prelaze entitetske granice. Ipak, upravo te institucije često se nalaze na udaru političkih kritika, naročito kada pokreću predmete koji se tiču visokih političkih zvaničnika ili osjetljivih ratnih i poslijeratnih tema.
Kritičari Dodikovih stavova ističu da bi slabljenje državnog pravosuđa značilo i slabljenje mehanizama za procesuiranje korupcije, organizovanog kriminala i drugih teških krivičnih djela koja se ne mogu učinkovito rješavati samo na entitetskom nivou. S druge strane, zagovornici šire entitetske autonomije tvrde da su državne institucije tokom vremena preuzele više nadležnosti nego što je prvobitno predviđeno, te da se mora vratiti ravnoteža iz Dejtona.
Upravo ta suprotstavljena tumačenja stvaraju stalnu političku napetost.
U ovom slučaju, Dodik je svoju poruku usmjerio i prema biračkom tijelu u Republici Srpskoj, nastojeći je predstaviti kao odbranu entitetskih interesa. Takva komunikacija često ima dvostruku funkciju: s jedne strane mobilizira političku bazu, a s druge šalje poruku državnim institucijama da će se suočiti s otporom kad god njihov rad bude viđen kao prijetnja političkoj agendi SNSD-a.
Time se politički sukob prenosi iz skupštinskih klupa i medijskih nastupa direktno u institucionalnu sferu.
Šira slika: politička kriza, institucije i budućnost odnosa u BiH
Ovakve izjave imaju značaj i izvan dnevne politike jer ukazuju na trajnu nestabilnost odnosa unutar Bosne i Hercegovine. Svaki put kada se ospori rad državnog pravosuđa, ponovo se otvara pitanje koliki je stvarni domet zajedničkih institucija i koliko su one otporne na političke pritiske. Ako se retorika pretvori u konkretne poteze, posljedice bi mogle biti dalekosežne, od administrativnih blokada do ozbiljnijih ustavnih i političkih sukoba.
Za građane je ovakva situacija posebno problematična jer produbljuje nepovjerenje u institucije i stvara dojam da se pravda primjenjuje selektivno, zavisno od etničkog ili političkog okvira. Umjesto jačanja vladavine prava, javni prostor se ponovo puni porukama o ukidanju, povlačenju i osporavanju. To dodatno otežava napore onih koji zagovaraju stabilnost, reforme i normalno funkcionisanje države u skladu s evropskim standardima.
Dodikov nastup stoga treba posmatrati ne samo kao još jednu političku izjavu, nego i kao dio šire strategije u kojoj se pravosudne institucije koriste kao centralna tačka sukoba između različitih vizija Bosne i Hercegovine. Dok jedni insistiraju na snažnijoj državi i nezavisnom pravosuđu, drugi tvrde da se država previše proširila na račun entiteta.
U takvom ambijentu, svaka nova poruka sa vrha političke scene ima potencijal da ponovo uzdrma ionako krhku ravnotežu između institucija.
Na kraju, ostaje činjenica da se pitanje državnog pravosuđa ne može rješavati jednostavnim političkim sloganima. Ono zahtijeva ozbiljan dijalog, pravnu argumentaciju i spremnost da se institucije grade, a ne ruše. Upravo zato Dodikove poruke izazivaju toliko reakcija: one ne otvaraju samo spor oko nadležnosti, nego i pitanje u kojem pravcu će se Bosna i Hercegovina kretati u godinama koje dolaze.
