Piše: dr. Selman el-Avde / Preveo i prilagodio za saff.ba: Abdusamedn Nasuf Bušatlić
Dvojica muhadžira (migranata), Sirijac i Iračanin, prepirali su se u vezi slave svojih naroda i država te nakon što su jedan drugom nabrojali uzroke slave i ponosa i potrošili adute, Sirijac je, na kraju, rekao: ”Nama Sirijcima je dosta ponosa u tome što je Adem, a.s.,iz Dženneta spušten na tlo Šama, na brdo Jabal al-Arbaeen (blizu Idliba), a to je mjesto sa najboljom i najugodnijom klimom na Zemlji, dok je Iblis spušten kod vas u Irak u mjesto Ubulla.” Zatim je dodao: ”Dakle, nama pripada početak ljudskog bitisanja na Zemlji, a također i završetak života, jer će, u vrijeme jedne od najvećih bitaka pred Sudnji dan (poznata i kao ”Armagedon”), glavni muslimanski vojni logor biti u mjestu Ghouta u Šamu.”
Na to je Iračanin odgovorio: ”Zar ne znaš da se prvo ubistvo u povijesti ljudskog roda desilo na brdu Qassion (blizu Damaska) i da je na tom mjestu bio prisutan i Iblis koji je podsticao Kabila da ubije brata Habila? Možda si vidio krv na kamenu ispred pećine koju zovemo ”Krvava pećina”, za koju vi smatrate da je Habilova krv. Ja sam bio u Šri Lanki, pa kada smo prošli pored jednog brda, moj prijatelj mi je pokazao na njega i rekao: ‘Ovo je Ademovo brdo na koje je spušten iz Dženneta, a oko brda je bilo mnoštvo posjetitelja iz svih krajeva svijeta, došli su da vide ono za šta vjeruju da su tragovi Ademovih, a.s., stopala.”’
Imam Hakim bilježi predaju u kojoj dolazi da je Adem, a.s., ostao u Džennetu onoliko vremena koliko je između ikindija-namaza i zalaska sunca. (El-Mustedrek, 2/542). To nije u suprotnosti sa predajama u kojima se spominje da je ostao 130 godina, jer je možda smisao tih riječi, ukoliko je predaja od Hakima vjerodostojna, da je vrijeme koje je proveo u Džennetu, ekvivalent za vrijeme između ikindije i zalaska sunca u odnosu na cijeli dan.
Allah je naredio Ademu i Havi silazak na Zemlju koju je stvorio za njih i za koju su oni stvoreni, nakon što su kušali zabranjeno drvo u Džennetu. Njihov izlazak iz Dženneta desio se u petak, kao što dolazi u hadisu od Ebu Hurejre, r.a.: ”Najbolji dan u kojem sunce izlazi je petak. U petak je stvoren Adem, u petak je ušao u Džennet i u petak je izveden iz Dženneta.” (Muslim)
Izlazak Adema i Have iz Dženneta nije loša, već dobra stvar, na šta sugerira i upućuje i kontekst hadisa. Jer, život je blagodat i dar, i dok god budeš volio život on je u tvoju korist; a petak kao dan džume, u kojem je Adem, a.s., izašao iz Dženneta, je blagdan za muslimane.
Treba kazati da ne postoji vjerodostojna predaja o mjestu na Zemlji na koje su spušteni Adem i Hava. Da li je Adem, a.s., spušten u Šri Lanku (Cejlon) ili na Mount Everest, najveći vrh Himalaja i najveći vrh na svijetu, ili u Šam, ili u Hidžaz između Mekke i Taifa, ili na brežuljak Safu kod Mesdžidu-l-Harama?
Da li je Hava spuštena zajedno sa njim na isto, ili na neko drugo mjesto? Je li to možda bila Džidda i jesu li se njih dvoje prvi put sreli na Zemlji na Arefatu ili Muzdelifi?
Ništa od ovoga nije sigurno i o tome ne postoji dokaz ili predaja za koju bi se moglo reći da je pretežnija od ostalih. Možda su njih dvoje samo naišli kroz spomenuta mjesta i ostavili određene tragove, pa makar se radilo i o jezičkom tragu koji je vezan za ime mjesta. Poznati putopisac Ibn Batuta u svojim putopisima je spomenuo priču o Ademovom stopalu.
Najvažnija pouka iz priče o Ademu i Havi i njihovom ”padu”, je da se ne smijemo predavati zbog grijeha ili pogreške, jer greška nije neuspjeh, to je vježba preko koje čovjek stiče iskustvo i koja mu daje novu snagu. Stanje za čovjeka može biti mnogo bolje nakon pokajanja i ispravljanja greške, nego što je bilo prije počinjenog grijeha. Najopasnija stvar koja se krije u grijehu, jeste da nakon počinjenog grijeha padneš u očaj, beznađe i da se predaš.
Svaki put (poslije svakog grijeha) možeš početi iznova. Adem je, nakon izlaska iz Dženneta, kao glavni svoj cilj uzeo rad na povratku u Džennet kroz kultiviziranje i izgradnju Zemlje i života na njoj u skladu sa Božanskom uputom.
Novi početak na Zemlji uzdigao je Adema do stepena poslanstva
U Kur’anu se nekada, za Ademov i Havin izalazak iz Dženneta, koristi termin ”pad”, ili ”spuštanje” (ar. ihbat), koji ukazuje na uzvišenost Dženneta i nazadovanje i pogoršavanje stepena naših (pra)roditelja nakon što su izašli iz njega. Nekada se opet koristi termin ”izlazak” (ar. hurudž), kao što je u ajetu: ”Kao što je roditelje vaše iz Dženneta izveo.” (El-A’raf, 27.)
Termin ”pad” (hubut) spominje se u kontekstu izravnog Božijeg obraćanja Ademu i Havi, a termin ”izlazak” (hurudž) koristi se u kontekstu govora o šejtanskom utjecaju na njihov izlazak i upozorenja na šejtanske spletke i zavođenje.
U hadisu dolazi: ”Ne govori: ‘Propao šejtan!’, jer, kada to kažeš on se osjeća velikim kao kuća i on tada govori: ‘Oborio sam ga svojom snagom.’ Već, reci: ‘Bismillah! – u ime Allaha!” Jer, kada tako kažeš, šejtan postaje manji od mušice.” A Ebu Hurejre, r.a., rekao je: ”Ne psujte šejtana, već tražite utočište kod Allaha od šejtanskog zla.” (Silsila el-sahiha)
To znači: kada si izložen određenim problemima i poteškoćama, ne psuj šejtana, jer mu na taj način daješ ulogu koju ne zaslužuje. Umjesto toga, stalno preispituj sebe i radi koliko možeš u skladu sa Božanskim zakonima koje je uspostavio u kosmosu.
Adem je iz svoga pada naučio vrijednost Dženneta, jer se ljepota neke stvari (u ovom slučaju Dženneta) najbolje upoznaje preko njene suprotnosti (u ovom slučaju, preko dunjaluka, zemnog svijeta). Iz te priče također učimo da čovjek nije stvoren da bude uvijek i apsolutno u pravu.
Približavanje naših (pra)roditelja zabranjenom drvetu u Džennetu, izraz je i hrabrosti, a to je neophodni kvalitet za onoga ko je stvoren za Zemlju. Adem i Hava nisu imali nikakav katalog, niti priručnik sa uputstvima za život na Zemlji, a pred njima su bile mnoge životne tajne i zagonetke. Kako se odijevati, kako kuhati, kako zapaliti vatru, gdje spavati, kako izbjeći rizike i opasnosti, kako se odbraniti od divljih zvijeri, itd.?
Čak su, i kad je riječ o Ka’bi, koja je postavljena za njih i njihovo potomstvo, morali naći put do nje, a ona je Allahova kuća na Zemlji. Dakle, morali su razmišljati, učiti, istraživati i pokušavati.
Adem i Hava su realno i objektivno gledali na stvari i nisu pretjerivali u uveličavanju strahova u pogledu: opasnosti, smrti, grijeha, neuspjelih pokušaja, sukoba, nesreća, porodičnih problema ….
Nisu imali nikakvih nadzornika, kontrolora i savjetnika. Jedini njihov nadziratelj bio je Allah, oni su Ga iskreno i istinski obožavali kao da su Ga vidjeli.
Danas, čovjek ponekad sâm razmišlja o ispravnosti ili neispravnosti neke ideje, a ponekad opet razmišlja o stavu drugih ljudi u pogledu te ideje i njihovom prihvatanju ili neprihvatanju iste, i koliko je samo ispravnih i pravih ideja odbačeno pod pritiskom okoline.
Je li onda iko od nas može kazati da govori samo ono što vidi, i da je za njega dovoljno to kako on vidi određenu stvar, a da ne pridaje važnost onome šta drugi ljudi kažu o tome?
U vjerodostojnoj predaji dolazi da je Alija, r.a., rekao: ”Govorite ljudima na način da vas mogu razumjeti.” (Buharija) To znači da ne treba, odnosno da je nemoguće ignorirati one oko nas i njihovo mišljenje o određenim stvarima.
Međutim, ako bismo ovu predaju razumijevali kroz opći smisao, onda bi ona značila: ”Ne nudite ljudima ništa novo, osim onoga što već znaju i što imaju kod sebe zabilježeno i zapisano.” A dobro znamo da se poruka (misija) Allahovih poslanika, reformatora i inovatora, temelji upravo na promjeni stvarnosti i predočavanju ljudima onoga što ne znaju i što nemaju zapisano kod sebe (kao dio svoje tradicije), ali uz mudrost, pronicljivost, strpljvost i postepenost.
Danas je ideja, zahvaljujući društvenim mrežama, postala dostupna svakome. Ona se brzo širi i dostupna je prijatelju i neprijatelju, bliskom i dalekom, ljudi je iskorištavaju protiv tebe ili je iskorištavaju za svoje lične koristi. Zbog toga sam postao pretjerano oprezan kod prihvatanja određenih ideja (informacija) koje se nude putem društvenih mreža. Čovjeku je danas potreban katalizator kako ne bi upao u grešku, ali i velika strpljivost na životnom putu.
I za kraj, da još jednom naglasimo, na temelju priče o Ademu i Havi, da su vrata tevbe i pokajanja (koje je bilo izraz neizmjerne Božanske milosti prema Ademu i Havi nakon počinjenog grijeha), otvorena i danju i noću sve dok duša do grla ne dođe i dok sunce ne izađe sa zapada. Lijepi snovi o Džennetu ostali su da žive neprestano u mislima Adema i Have, i oni su bili stalni poticaj za povratak u njihovu prvu kuću i prvi dom – Džennet.
