Sa svojih 15 godina usljed agresije bježi iz rodnog mjesta preko Ljute, Igmana, Tarčina, Ilidže. U Sarajevu živi sve do 2016. godine kada se odlučuje na povratak.
Ovdje sam živio do 15-te godine. To su godine nečega lijepog. Mislim da nikada više neću živjeti tih 15 godina. Ovdje je bio divan živoit, bili dobri komšijski odnosi. Sve je to bilo do 1990. godine. Tada su već počele netrpeljivosti između stanovništva. Već 1991. godine došao je Nikšićki korpus sa 4.000 vojnika i tada je nastao strah među stanovništvom. Mi smo znali da je Kalinovik srpsko mjesto. Naša je greška što se već tada nismo povukli. 70 posto su bili Srbi, a 30 posto Bošnjaci – priča nam on.
Na pitanje da li se tu osjeti još uvijek antidemokratsko djelovanje, s obzirom da na ulazu u Kalinovik postoji mural i kip osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, Adnan odgovara:
Nikada niko od Srba ne može doživjeti Ratka na onaj način na koji ga doživljavam ja, niti ga mogu doživjeti kako ga oni doživljavaju.
A, onda spomenuo i Srebrenicu.
Srebrenica je živa rana, ne bosanskih muslimana, nego muslimana svijeta baš zbog onoga što je tamo počinjeno.
Otvorena agresija na Bošnjake u Kalinoviku krenula je 1¸992. godine.
Bili smo pogubljeni. Kad premotam film, postavljam pitanje da li je moguće da čovjek može opstati, da može biti normalan, da može sve preturiti preko glave. Moj babo nikome ništa nije loše uradio. A kada je došlo vrijeme za pogubljenje bio je pogubljen.
Na koji način je, kako Adnan uspio pobjeći iz Kalinovika, pogledajte u videu OVDJE.
hayat
