Tog hladnog popodneva, kiša je padala kao nikad do tada. Vozila sam ka izlazu iz grada i žurila na sastanak, te zbog kašnjenja nisam obraćala pažnju na vodene lokve na putu, niti imala vremena zaobilaziti velike rupe na oštećenom asfaltu.
Velikom brzinom prelazeći tako preko jedne lokve, primjetih da sam bukvalno zalila prljavom vodom mladu djevojku koja je stajala pored puta. Na sljedećem proširenju sam se okrenula i vratila u namjeri da joj se izvinim i ponudim da je povezem do mjesta na koje se uputila. Ubrzo se nađoh na istom mjestu na kojem je još uvijek stajala i maramicama brisala vodu s obnaženog tijela. Prišla sam i izvinila se što sam je tako isprskala.
Ona je obarala pogled i pokušavala navući kratku suknjicu koja nije bila dovoljna ni da prekrije donji veš, a kamoli nešto više. Rekla je da mi oprašta, a moju ponudu da je povezem tamo gdje je krenula, brzo i nervozno je odbila objašnjavajuci da nekog čeka. Bila sam upoma, nudeći joj da sjedne kod mene u auto pa da zajedno tog nekog sačekamo kako se ne bi dalje onako mokra smrzavala, ali moje prisustvo je njoj očigledno smetalo, pa sam krenula još jednom se izvinjavajući i nudeći mobitel ako nema kredita da pozovemo onoga koga čeka.
Ušla sam u auto i telefonirala da opravdam kašnjenje na sastanak i tamam kada sam krenula, vidim kako staje automobil u kome su se nalazila dvojica mladića te kroz otvoren prozor čujem da je pitaju za “cijenu”. Tek tada shvatih da je ova veoma mlada djevojka ustvari prostitutka i srce mi poče ubrzano kucati. Izašla sam iz auta plačući, a ona je požurila da uđe kod onih mladića. Zamolila sam vozača da otvori prozor i dala joj svoj broj telefona, te zamolila da mi se javi da odemo negdje na kahvu.
Bilo mi je jako teško. Nisam mogla da vjerujem da jedna tako lijepa i mlada djevojka može sebe ovako ponižavati i izlagati opasnostima i prljavštinama prostitucije. Narednih dana sam jako često u različitim vremenskim intervalima prolazila pored mjesta na kome sam je srela, ali je više nije bilo. Molila sam Allaha, dž. š., da je nađem, ali na njenom mjestu su bile neke druge, starije žene. Napisala sam joj veliko pismo i uvijek ga sa sobom nosila, pripremila sam i CD predavanja u namjeri da joj poklonim, ali uzalud sve, nje i dalje nije bilo.
Bila sam izgubila nadu da ću je ikada više vidjeti, ali jednog dana, u sasvim drugom kantonu i gradu, opet pored puta, primjetih je kako stoji, nekako tužna, a na licu joj se primjetio umor i bol. Parkirala sam auto malo dalje od nje, uzela pismo i CD i prišla joj nazivajući selam, na šta je ona uzvratila ispravnim odgovorom, što me još više zabolilo jer sam se uvjerila da je muslimanka.
Pitala sam je kada ćemo na onu kahvu, a ona je samo oborila pogled, a niz lice su skliznule dvije krupne suze i odbila je taj poziv. Nisam htjela da insistiram, dala sam joj pismo i CD i zamolila je da me nazove ako želi da razogvaramo. Na rastanku sam joj poručila da se pripazi da je melek smrti ne zatekne u ovom stanju i da traži od Allaha, dž. š., oprost i pomoć da izađe iz stanja u kome se našla. Prolazilo je vrijeme, a ja se uzalud radovala svakom nepoznatom broju na displeju mog telefona, nadajući se da će me nazvati ta nepoznata djevojka kojoj ni ime nisam znala.
Prošle su i dvije godine, a nadu u poziv sam potpuno izgubila. Gledala sam pored puta sve žene koje stoje, ali nje nije bilo i koliko god sam se radovala što je ne vidim u haramu, isto tako sam strahovala da ću je vidjeti negdje u “crnoj hronici”. jednog dana dobila sam poruku od nepoznate sestre, koja je iskazala posebno poštovanje i ljubav u ime Allaha prema meni, te me pitala da li možemo da se vidimo. Pristala sam bez razmišljanja, jer jako volim svaku sestru muslimanku. Otišla sam u zakazano vrijeme na dogovoreno mjesto. Konobarica u slastičarnoj mi reče da me moja prijateljica već čeka. Bila je to lijepo pokrivena sestra s malenim dječakom. Poselamile smo se i započele razogovor kako bi se malo bolje upoznale. Dok smo razgovarale, imala sam osjećaj kao da se godinama poznajemo, lice mi je djelovalo nekako poznato ,kao i glas pa sam joj to i rekla.
Počela je da drhti, a kahvom, koju je držala u ruci, polila je bijeli stonjak na stolu. Rukama je prekrila lice i počela da plače, jecala je tako jako da se i sinčić rasplakao, a gosti u slastičarnoj su prekinuli započete razgovore i gledali u nas sa čuđenjem. Nakon što se malo smirila, prvo mi je rekla: “Davno si ti mene na ovu kahvu pozvala. Ja sam ona koju si pored puta autom isprskala.” U tom trenutku sam imala osjećaj da se sve oko mene okreće, nisam mogla da vjerujem svojim očima. Da, to je ono isto lice, samo sada izgleda starije, ozbiljnije, ali puno, puno ljepše. One iste oči, ali vedrije, bistrije i jasan pogled. Allahu ekber! Bezbroj puta sam samo to ponavljala.
Nakon smirivanja emocija, ispričala mi je svoju životnu priču koja se može u najkraćem opisati: Bila je veoma stidna i prijatelji su je zbog toga nazivali zaostalom” i “podivljalom”, pa je ona da bi im se dodvorila počela da radi više i gore nego što rade njene prijateljice. Počela je da daje nemoralne oglase u novinama i tako je krenula prljavom stazom. Nakon određenog vremena shvatila je da je tada još više odbijaju, pa je onda odlazila u druge gradove pored puta na mjesta gdje stoje druge prostitutke, dok je roditeljima lagala da radi u nekoj firmi. Ubrzo se navikla na novac i slavu i to je spriječavalo da se vrati sa pogrešnog puta, iako je bila svjesna svojih grešaka i posljedica koje takav život nosi.
Jednog dana, teško se razbolila i bojala se da nije obolila od neke spolne, neizliječive bolesti, te se jako uplašila za svoj život.
Pronašla je ono pismo koje sam joj pisala i pocela da razmišlja o svojim grijesima i kazni koju zaslužuje i koja je čeka. Dok je čekala rezultate analize krvi, učinila je iskreno teobu i iskemo se pokajala za svoje grijehe. Nakon što su došli rezultati koji su negirali spolno oboljenje, zahvalila je Allahu, dž.š., što je zaštitio od poniženja, stavila hidžab i posvetila se pokornosti Allahu, dž.š. Milostivi joj je poslao muža, koji je takođe imao buran život i iskreno spoznao vrijednost imana, te sada u zajedničkoj bračnoj harmoniji i sreći potpomažu jedno drugo na putu ka Džennetu. Elhamdulillah!
Nađa Dizdarević
NUM
