Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić za saff.ba
Sišao je iz pećine Hira drhteći od straha nakon susreta s Džibrilom i primanja prve objave.
Tri godine je trpio izolaciju na imanju amidže Ebu Taliba.
Spriječili su ga da uđe u svoj rodni i voljeni grad Mekku.
Djecu i luđake nagovorili su da ga kamenuju u Taifu.
Govorili su da je čarobnjak, da je lažov i da je lud.
Napali su na čast njegove porodice.
Određena je cijena od stotinu deva za onoga ko ga dovede živog ili mrtvog.
Podijelili su odgovornost za njegovu krv među plemenima želeći ga ubiti prije nego napusti Mekku i učini Hidžru u Medinu.
Brisao je krv sa svog mubarek lica u Bici na Uhudu.
Zubi su mu bili polomljeni i krv mu je tekla niz lice.
Žalio se na otrov koji mu je u pečenu ovcu stavila Jevrejka želeći ga ubiti.
Ali on, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kojeg je Allah poslao kao milost svim svjetovima, na sve to je samo govorio: ”Allahu moj, oprosti mom narodu, jer oni ne znaju!”
Koliko je samo Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, trpio da bi nam prenio Allahovu poslanicu? Koliko je strpljenja imao da ispuni emanet s kojim ga je Uzvišeni Allah zadužio – da nas poduči vjeri islamu, da nas obavijesti i poduči o Milostivom Gospodaru, da nam otvori put do Dženneta.
Dvadeset i tri godine, koliko je trajala blagoslovljena poslanička misija, nije odmarao, niti je živio za sebe i svoju porodicu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na svojim plećima nosio je težak teret, teret najvećeg emaneta na Zemlji, teret cijelog čovječanstva, teret cijele vjere i džihada na raznim životnim poljima.
Neka je salavat i selam na Allahovog poslanika i miljenika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, za kojeg je Uzvišeni Allah u Kur’anu rekao: ”Allah je vjernike milošću Svojom obasuo kada im je jednog između njih kao poslanika poslao, da im riječi Njegove kazuje, da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči, jer su prije bili u očitoj zabludi.” (Ali Imran, 164.)
