Čitam nedavno da nam Bog daje onoliko težak teret koliko naša leđa mogu nositi. Zato ne govorimo da ne možemo, i ne odustajmo. On zna zašto nešto čini, na nama je da se prepustimo i vjerujmo.
Piše: Amila Rekić
Od kada propuzamo pa dok ne umremo padamo, ustajemo i tako u krug. Ponekad mislimo da ne možemo i mislimo da dajemo zadnji atom snage da opet učimo isto gradivo nakon što smo pali ispit, odemo na razgovor za posao nakon prošlog koji je loše prošao ili da se naviknemo na samoću nakon prekida veze s partnerom. Svakom od nas je naš problem najveći i najbolniji. Smatram da je to sasvim uredu. Odnosno, uredu je samo ako nakon nekog vremena uvidimo da ima i goreg.
U ranim dvadesetim godinama, u jeku rata, mnoge žene su izgubile muževe. Izgubile su očeve svoje djece. Razmišljam kako su samo jake žene kojima je Bog dao ovaj teret. Drage supruge šehida, majke djece čiji su očevi poginuli braneći našu domovinu, kad vas je zadnji put neko pitao kako ste? Često čujem i vidim da se cijela priča o suprugama šehida, majkama djece čiji su očevi poginuli braneći našu domovinu, završava s financijskom podrškom. Živimo u društvu koje smatra da svaku prazninu novcem možemo popuniti. S koliko novca bi mogli popuniti prazninu za smrt vašeg roditelja? Živimo u društvu koje neće da prepozna ženu bez muškarca. A ova žena nosi teret brige o kući, roditeljima svog šehida, posla i odgoja djece. Vjerujem da noći provodite u samoisptivanju i potiskivanju svega što vas muči. Kako i ne bi kad ste pod lupom rodbine i komšiluka. Pod lupom države, čak i onda kada je vaš privatni život u pitanju. Koliko ste noći provele u suzama, a jutara uspravno i čvrsto hodajući? Morale ste, vi, stubovi vaše porodice. Drage supruge šehida, majke djece čiji su očevi poginuli braneći našu domovinu, kad vas je zadnji put neko pohvalio? Dijete vam je diplomiralo, ima smisla za humor, bavi se sportom čak i rekreativno. Ni ja se ne sjećam, ali se sjećam brojnih banalnih osuda poput one zašto se neko od vaše djece jedno jutro nije pozdravilo s komšinicom. Uredu je ako imate prezaštitnički odnos prema svojoj djeci. Uredu je ako želite svoju djecu osigurati u svakom smislu. Ponašate se i radite za svoju djecu kako najbolje znate. Nosite jedan drugačiji teret, teret koji je posljedica onog zla koje je počelo ’92 godine. Pored tog tereta, nosite i teret odnosa ovog našeg društva prvo kao prema ženi, a onda kao prema samohranoj majki. Niste dobile prostor da budete slabe, da se prepustite ili da osjetite zaštitu. Sve ste to same sebi i svojoj djeci.
Supruge šehida, majke djece čiji su očevi poginuli braneći našu domovinu, ali i sve ostale samohrane majke čak i one koje su takve pored svojih muževa hodajte uspravnih ramena, podignute glave, s blagim smiješkom, hrabro i ponosno jer ste uradile najbolje što ste znate i odlično ste to uradile.
A nama, djeci, ostaje da ljubimo svoje majke.
cazin.net
