Kao 11-godišnji dječak prvo je čekao oca da mu dođe živ, a onda, kako je rastao u ozbiljnog čovjeka, morao se pomiriti s činjenicom da ga više nema.
Nakon toga počinje borba koja i danas traje – traženje očevih posmrtnih ostataka.
Muhamed Avdić kao mladić se vratio u Srebrenicu, a danas je suprug i otac troje djece.
Prvo sam babu čekao živog, a danas živim u nadi da ću mu pronaći posmrtne ostatke. Odustati neću, jer ne smijem to sebi dopustiti, govori Muhamed uz duboke uzdahe.
Ono što dokumenti potvrđuju jeste da su Muhamedovog oca 1995. godine zarobili pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije.
Očito iz dokumenata, iz zapisnika se vidi da mog babu nije uhapsilo neko fizičko lice kao što je zemljoradnik i slično. Nego mog je babu lišio slobode i isporučio dželatima MUP Srbije, država Srbija protokolisala ga je i obradila. Znači, to nije tek tako neko ga u tajnosti uhvatio. Zvanični dokumenti postoje i postoji protokol i postoji odgovorno lice za to, Risto Šehovac, koji je bio komandir staničnog mjesta za kontrolu i prelazak državne granice Bajina Bašta i on ga je isporučio, zvanično ga predao Graničnoj policiji RS-a – objašnjava Avdić za našu televiziju.
Presude koje je donio Rezidualni mehanizam u Hagu u posljednje vrijeme samo su mala satisfakcija žrtvama, odnosno jedan vječni dokaz njihovih zlodjela, govori Muhamed.
On dodaje i to kako je pravda zadovoljena, ali da, s druge strane, nijedna presuda ne može vratiti njegovog oca i ostale žrtve genocida i agresija na BiH.
(Dženeta Sarić Kozić) hayat
