Danas sam ponovo osjetila prazninu njegovog odsustva, i danas me ponovo, kao i svaki put do sada, tješi jedino to da ćemo se ponovo sresti, i da se tada više rastati nećemo, ako Bog da.
I dalje osjećam tvoju masnu kožu pod prstima kad sam te dotakla posljednji put, babo, i kad sam na tvoje čelo posljednji put stavila svoje usne. Na lijevoj ruci mu je jedan nokat bio blago deformisan, od mješalice, kaže babo, dok je miješao beton da bi nešto sagradio. Ispod jednog oka je imao bradavicu, uvijek sam se brinula zašto se tu nalazila, ali eto babi rahmetli nikad nije smetala. Na čelu je imao tačno tri bore kad je preselio, a obrve su mu i dalje bile male šumice koje sam tako opisivala i kao dijete kad sam na prvom pismenom radu u kojem smo trebali opisati nekoga, uporedila babin stomak sa bunarom jer je volio dobro pojesti.
Iz nosa su mu znale često viriti dvije-tri dlake, nije u njegovo vrijeme bio običaj rezati te dlake, mada sam ga prije par godina i to nagovorila pravdajući to kako ne valja da mu tako strše, narod će pomisliti da se radi o slini. I na nosu je imao tri-četiri dlačice, one su mi bile simpatične pa ih nikad nisam htjela dirati. Smeđe, duboke oči, nekad su iskazivale ljubav, nekad milost, nekad ljutnju. Znam da sam se ovom posljednjem najmanje radovala. I sjećam se kako sam voljela onaj njegov pogled u kojem bi me pitao neko pitanje, na primjer, kako se završava doktorski rad, šta se tu treba raditi, a onda bi me te oči posmatrale s punom pažnjom upijajući svaku riječ poput znatiželjnog djeteta, ili se barem meni tako činilo. Ja bijah sretna jer neko misli da imam nešto pametno za kazati, pa bih mu često pričala i više nego što bi njemu moglo zatrebati. A onda, sljedeći put kad mu dođem iz Sarajeva, on me ponovo pita, nekad isto, nekad novo pitanje, ali bi kratko predavanje nakon njegovog pitanja bio naš stalni običaj prilikom muževih i mojih posjeta mojim roditeljima. Danas sam ponovo osjetila prazninu njegovog odsustva, i danas me ponovo, kao i svaki put do sada, tješi jedino to da ćemo se ponovo sresti, i da se tada više rastati nećemo, ako Bog da.
Za Akos.ba piše: Amina Mujela
