Majka je ljekaru odvela tek treći dan nakon povrede, a kako u to vrijeme medicina nije bila napredna, oku nije bilo spasa i morali su ga izvaditi. Lijevo oko je donekle služilo, ali svakim danom vid se i na lijevoj strani pogoršavao.
Sifina majka bila je u jako lošoj situaciji, neškolovana i siromašna, tako da ni nju nije mogla školovati.
Sticajem okolnosti Sifa upoznaje ženu iz Sarajeva, koja će joj promijeniti život. Uz pomoć nje odlazi u u Zavod za slijepu djecu u Derventi, gdje završava osnovnu i srednju školu, gdje je učila na Brailleevom pismu. Nakon završene škole u Osijeku polaže PTT telefoniju. Nakon toga se zapošljava na centrali u osiguravajućem zavodu.
U međuvremenu joj ljekar govori da će izgubiti vid i na lijevom oku.
- Doktor mi je rekao “Sifo, zasnuj brak, da imaš svoje dijete sutra, da ne ostaneš sama”. Tako je i bilo. Udala sam se i dobila kćerku i sina. Kada sam sina zanijela, tada sam ostala slijepa na drugo oko. Jedno jutro sam ustala i ništa nisam vidjela, samo svjetlost. Tako je i dan danas. To je bilo 1974. godine. Od tada sam ovisna o drugima. Nikada više nisam sama nigdje mogla. Trebalo je djecu školovati, podići, sama, teškom mukom… Ali eto, hvala Bogu, stvarno sam zadovoljna svojim životom i pored te slijepoće- govori ova hrabra žena.
Kako priča, naučila se snalaziti po svojoj kući. Ima orijentaciju gdje joj šta stoji i to joj niko ne smije pomjerati. Nikada u životu ni šolju nije razbila, jer je navikla na taj život.
- Operem suđe, napravim, djecu svoju kupala i oblačila. Jedino više puta sam potukla i pala. Jednom sam spržila ruku, jednom nogu, ali to je normalno. Tako da se meni svako čudio. Ima naroda koji mi ne vjeruje da ne vidim. I uvreda je bilo, i svega, ali morala sam to preživjeti – priča Sifa.
Od supruga se u međuvremenu razvela zbog alkohola, a majka joj se teško razboljela pa je bila prinuđena da je smjesti u Gerontološki centar u Nedžariće, gdje je redovno posjećivala sa djecom.
Nakon toga je upoznala sadašnjeg supruga Šabana.
- Nisam mogla ni zamisliti da će mene Šaban “uzeti”. Čovjek zdrav, sposoban, a ja ne vidim, imam dvoje djece. Bila bez vode, struje… Onda kada je mama umrla Šaban me preveo ovdje. Imao je neku staru kuću, ruševnu. Tu smo počeli živjeti i sa njim sam dobila dvije zdrave, sposobne kćerke. Taman kada smo sredili kuću, morali smo iz nje otići. 14 godina smo proveli u izbjeglištvu, nismo se imali gdje vratiti. Hvala Bogu sad za sad sam sretna sa svojim Šabanom, samo zdravlje je otišlo, i moje i njegovo. Njemu noge, a ja imam visok pritisak i povišen šećer. Trošim strašno puno para na lijekove. Ne mogu reći da se patim, gladujem, ali nije ni dobro – kaže ona.
Sifa je opet zahvalna i sretna jer je uspjela izvesti djecu na pravi put.
- Hvala Bogu opet kažem, kakvih slučajeva ima dobro je – govori Sifa.
(Nermina Hasić) hayat
Video pogledajte i OVDJE.
