Cijeli dunjaluk je zadesilo jedno veliko iskušenje. Iskušenje zbog kojeg su zatvorene i Kaba i Poslanikova džamija. Iskušenje koje nas je zatvorilo u naše domove… Sa pojavom korona virusa pojavili su se i mnogobrojni tekstovi na društvenim mrežama, ali i statusi koji komentarišu “zašto se pojavila korona”. Kao što je većini poznato, korona je krenula od Kine. Tada su se pojavili i statusi pojedinaca koji su tvrdili da je ta bolest kazna Kinezima zbog njihovih nedjela prema muslimanima. Nedugo poslije, bolest prelazi i u Evropu. Izdaju se preporuke za nošenje zaštitnih maski kao i preporuke da se rukovanje izbjegava. Tada se pojavljuju novi statusi koji govore o kazni Evropi zbog izrugivanju nikaba i rukovanja.

Malo iza toga, zatvara se Kaba. A uskoro, džamije nam postaju zabranjene čak i za vrijeme Džuma- namaza. Šta li je sada? I onda se sjetih 57.ajeta sure Isra, u kojem Allah każe: „A kazne Gospodara tvoga svako se treba čuvati.“ Sjetih se da niko od nas nije siguran za sebe. I svi mi, bili muslimani ili nemuslimani, doprinijeli smo svojim grijesima ovome stanju. Niko od nas nije bezgriješan. I niko od nas nema pravo prebacivati krivicu zbog ovog virusa na nekog drugog.

Uzvišeni Allah šalje musibete kao iskušenje, ili kao kaznu, ili kao opomenu. Ili sve zajedno. I za svakog od nas ponešto. „I Mi ćemo učiniti da blažu kaznu iskuse, prije one najveće, ne bi li se pokajali.“ (sura Es- Sedžde, 21)

Ipak, vratit ću se na ono što se najviše tiče nas muslimana. A to je zatvaranje Kabe i Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, džamije, i zatvaranje svih džamija. Koliko je samo tužnih srca zbog zatvaranja Kabe i Poslanikove džamije. I koliko je samo tužnih srca zbog džamija koje su nam zabranjene. Jesmo li uopšte bili svjesni njihovih blagodati dok su nam bile dostupne i otvorene?

Pitajmo se: Zašto nam je Gospodar zabranio džamije? Jesmo li možda ranije izbjegavali džemat? Ili govorimo o jedinstvu muslimana, a u jednoj džamiji jedinstvo nismo imali? Možda smo stajali u saffovima, pred Gospodarem, srca razjedinjenih i neiskrenih? Ili smo odlazili u džamiju samo da bi nas drugi vidjeli? Ili je, možda, naše srce, dok smo u džamiji, bilo izvan džamije, zaokupljeno dunjalukom i brigom o njemu? Ummet smo najodabranijeg Poslanika, najboljeg čovjeka koji je zemljom hodio, dolazimo mu u posjetu, a daleko smo od njegovog Sunneta. Koliko li je samo zbog nas srca uplakanih, povrijeđenih, zakinutih, a mi se skrivamo iza vela Istine? Da, preispitajmo se. Svi zajedno, i svako od nas pojedinačno. Ispitajmo svoj iman i svoju ljudskost, sada, dok smo izolovani od svega. Slobodni, u kućnom pritvoru.

I proći će ovo stanje. Ako Bog da. Proći će iskušenja. Kazne. Opomene. Ali, naučimo svi zajedno, od svakog musibeta bježimo Allahu. Jer, jedino kod Njega je sigurno. Jedan mali dašak Njegove moći iznova nam pokazuje koliko smo mi nemoćni. Jadni. Ništavni. I svo „savršenstvo“ i sva „savremenost“ današnjeg čovjeka, padaju u vodu pred jednim Njegovim „Budi!“ Jer, naša moć je jedino sa Njim. Naša sloboda je jedino od Njega. I sve što imamo- ne moramo imati. Niti smo zaslužili niti smo Ga zadužili da nam daruje ovolike blagodati. Zato, povećajmo zahvalu Njemu (jer nismo ni svjesni koje sve blagodati imamo) i povećajmo istigfar (traženje oprosta)- u nadi da će nam se On smilovati i ponovo nas pozvati u Svoje kuće. Sada čišćeg srca i iskrenije duše. Jer nema većeg musibeta od toga da nas musibet ne popravi. I od toga da pored sve svoje nemoći- ne priznamo je, i ne vratimo se Allahu.

Možda je ova korona i blagodat, ali samo ako nas učini boljim. I iskrenijim. I prema Allahu i prema nama samima. I prema drugima.

Gospodaru, nismo zaslužili Tvoju milost ali joj se nadamo. Oprosti nam, iako nismo zaslužili oprost Tvoj. Jer- Ti si Er-Rahman i El- Gafur. Ti nas nećeš odbiti, mi to čvrsto vjerujemo. Molimo te da nas zaštitiš iskušenja koja će nas udaljiti od Tebe. Amin.

HALIMA LJ. n-um