“Ispred mene slika ukrajinskog djeteta koje promrzlo, s plastičnom kesom u ruci ide prema poljskoj granici. Nigdje nikog pored njega. Sam dječak na svijetu. Tresem se. Zar je moguće da postoje ništarije koje pravdaju ovo zlo ‘višim ciljevima’ ne videći dječije suze? Jel’ se to dijete samoprotjeralo? Prokleti da su!“
Gledam dok mi se jeza miješa sa bolom. Gdje mu je otac? Gdje mu je mati? Ima li braće i sestara? Čeka li ga neko preko granice? Da li su mu roditelji na ruci napisali broj telefona, kao onom njegovom vršnjaku od prije neki dan? Ko ga čeka? Čeka li ga iko?
Pa se mislim.
Samoprotjerano dijete, kao vječna lažovska paradigma
Dok ruski okupatori krte i razaraju ukrajinsku zemlju, dok čitav civilizovani svijet kao jedan stoji (svako na svoj način) boreći se protiv Putinove tiranije, Balkan je kao i uvijek leglo kojekavih nacističkih idiota, a koji na svom razvojom putu nužno trebaju nekakvog oca nacije. U sadejstvu sa neliječenom rusofilijom i Crkvom Srbije, otac nacije odavno je pronađen na istoku, u Moskvi, a zatvarnje očiju pred zlom postala je odavno neka vrsta nacionalnog sporta. Sjetiti se i Srebrenice, sjetiti se i Vukovara i Sarajeva i sarajevskih Markala, sjetiti se Tuzle i Tuzlanske kapije… Zločini i genocid počinjeni, svim tim silnim četnicima spadaju u folder “nije se desilo“. Tako su odgajani, tako vaspitavani na toj doktrini su se razvijali. Eto, tako nije se desilo. I ako se desilo, kuku nama, onda su “oni to sami sebi učinili“. Samogranatirali se, samoprotjerali se i na koncu masovno se samoubili.
Kao što se ni ovaj dječačić iz Ukrajine što se smrzava, “nije desio“. Zatvoriš oči i uši i gusliš svoje. A i ako jeste, ako ga je bilo, onda se sam protjerao. Ili su ga roditelji namjerno poslali da se mrzne na granici.
Eto to je to neliječeno ludilo!
I da, draže je rusko govno od američke torte tim apologetama nerazuma već decenijema, samo su svoju ljubav prema izmetu uokvirivali i racionalizovali nekavom borbom za pravdu ili još luđe i huđe za “ideje socijalizma“.
To što Moskva ima osjećaj za pravdu i socijalizam koliko i onomad Hitlerov Berlin, tim gore za pravdu i narečeni socijalizam.
Na koncu konaca, te vrste četničkih ludaka-od DF-a u Crnoj Gori, preko čitavog političkog spektra srbijanskog opoziciono-vladajućeg, do partija u entitetu Republika Srpska, dakle galimatijas ovih nakarada izmilio je iz jazbina odmah i počeo da radi na medijskoj ideji “ogranične ruske vojne akcije“, koju je “Ukrajnina zaslužila“.
U to ime skupovi podrške Putinovom režimu mimo čovječanstva, nepatvoreno navijanje za još ubijanja i još krvi ukrajinske djece, opskurni murali Putinu u čast, rusofilsko ratno skandiranje na utakmicama, pozivanje i prozivanje na nekakve ruske ustanke ovdje, sve smo to imali priliku vidjeti ovih dana. I da se razumijemo, ovome se može čuditi samo idiot veći od njih samih.
A ima takvih idiota…
Korisni idioti ili samo idioti?
Jednako kao što ima idiota koji su vjerovali da se prije dvije godine npr. u Crnoj Gori desio “prevrat boraca protiv korupcije“, dok su u stvarnosti četnici dolazili na vlast. Dakle, zaista, zaista morate biti idiot pa ne vidjeti šta se desilo u Crnoj Gori ili da ne želite vidjeti šta se dešava u RS-u u gdje je narod onako kolektivno potpuno sišao sa uma-ovdje je generalizacija blaga riječ, jer se radi o gotovo 100% rusofilskom konsenzusu. Pa kad dođete u Banjaluku, ne znate jeste li u Donjecku ili Luhanjsku.
I kažem, svi ovi četnici, neočetnici, ekološki četnici, svi ovi srpskopravoslavni ziloti, sve ove submisivne duše na Putinovom lancu, svi oni su kao jedan u lavežu i ne vidite ih samo ako ste dio njih ili narečeni idiot. A oni ne vide ovu djecu u sada već skoro dva miliona izbjeglih nevoljnika od ruske čizme. Nije se desilo, kažu. Ili, sami su to tražili, kažu…
Dobro.
Kažem dobro zato što se sa ovom bratijom okrvavljenih očiju u rusofiliji prišljamčila kvaziljevica. Navodna intelektualna elita, a zapravo grupa ili grupe bjelosvejtskog ološa, koji je naselio i ova područja, a koji trenutno najveći grijeh na planeti vidi u američkom načinu života, per se i koji tim tumači sve, od erektilne disfunkcije do uništavanja izbjegličkih kolona ispred Kijeva. Naravski, ova sekta, zapaćena na NGO projektnim parama, ništa nije radila decenijama, osim naprđivanja i salonskog bulažnjenja, koje je samo sebi svrha. Jedino njihovo pogonsko gorivo uz novčane apanaže bio je i ostao staljinizam, koji su krili kao zmija noge, jer jebi ga drag mi je Staljin, ali mi je NGO grant draži.
Pa su konačno guknuli kad je Staljinova reinkarnacija Putin krenuo na Evropu i zaprijetio planeti nuklearnim oružjem. E ta i takva idiotska bratija, počela je pisati traktate o “zlu Amerike“, o “imperiji koja pada“, o “potrebi da se redefiniše kapitalizam“, o…shvatili ste, samo se malo stidljivije naguzila Putinu od naci-kretena koji to rade manifestno. Ova latentna putinovska menažerija, odabrala je logorejični put tlapnje, put ispraznosti, put traženja dlake u jajetu kad je u pitanju otpor Ukrajinaca i put zatvaranja očiju i poricanja ruske agresije i okupacije.
Ništa njima nije strano: ni višednevna mrsomuđenja o svjetskoj ljevici, ni kriza diskursa, ni bodrijarovsko poimanje postmodrenog svijeta, kažem ništa, samo da ne vide Putinov fašizam i onu rastjeranu i ubijenu u ukrajinsku djecu.
Idioti i tu nema pomoći. Ne korisni, samo idioti!
I sad opet gledam, ispred mene fotografija djeteta koje sa onom plastičnom kesom trči u suzama prema poljskoj granici. Nigdje ništa i nigdje nikog nema. Tresem se. Pa zar je moguće da postoje ništarije koje pravdaju ovo zlo “višim ciljevima“ ne videći dječije suze. Prokleti da su!
Prokleti da su svi oni koji u ovoj muci vide poligon za ideološka prepucavanja, dok djeca otrgnuta od majki bauljaju putevima Istočne Evrope u mrzlu noć.
A korisni idioti, koji se nekako ne dotiču sudbine ovog dječaka, kojim je salonska klasna borba za ego zajedno sa NGO novcima pomutila i ono malo zdravog razuma, šta s njima? Pa ništa.
Mislim da su sami sebi takvi kakvi jesu najveća kazna koja postoji.
crna-hronika
