Od Džabira, r.a., se prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Najbolja dova je Elhamdu lillahi, a najbolji zikr su riječi La ilahe illallah.” (Tirmizi, Ibn Madže i Hakim)
Zikr (veličanje i slavljenje Allaha) sačinjavaju najljepše i najodabranije riječi sa kojima se jača iman, povećava broj dobrih djela, a umanjuje broj svakodnevnih životnih pogrešaka (tj. manjih ili većih grijeha).
Zikr se čini i noću i danju, kod kuće i na putu, na kopnu i na moru, u bolesti i u zdravlju, u bogatstvu i u siromaštvu, tajno i javno, šapatom i naglas.
Isti je slučaj i sa dovom. Ona je vid obraćanja Uzvišenom Allahu i igra veoma važnu ulogu u životu svakog svjesnog i iskrenog vjernika. Dovu činimo za sebe, ali i za druge. U dovi molimo za svoju porodicu, za svoje rođake, komšije, prijatelje, ali i za druge muslimane. Dovu učimo za žive i mrtve, za bolesne i zdrave, za siromašne, ali i za bogate.
Allah, dž. š., voli da mu se čovjek obraća dovom. Ako mu iz nekog razloga ne usliša dovu odmah ili nakon određenog vremena, On će onoga koji je molio zbog te dove nagraditi na ahiretu. Stoga, učinci i posljedice dove koristiće nam kad-tad.
Sa riječima La ilahe illallah, koje se spominju u hadisu s početka ovoga teksta, ulazimo u vjeru i sa tom formulom živimo cijeli svoj život. To je rečenica (kelima) koja nas prati kroz naš sveukupan ovodunjalučki vijek. Učimo je dok ponavljamo tekst ezana za mujezinom, ali također učimo je i u namazu na tešehudu. Pomičući svoj kažiprst svjedočimo jednoću Uzvišenog Gospodara.
Sličan je slučaj i sa kelimom Elhamdu lillahi. Ove riječi sačinjavaju zahvalu Svevišnjem Allahu, koja je, shodno hadisima Muhammeda, a.s., preporučena u mnogim svakodnevnim vjerničkim aktivnostima.
Vjernik je uči više puta u toku dana. Ujutro nakon buđenja prvo što prouči bude dova koja počinje sa hamdom (zahvalom):
Elhamdu lillahillezi ahjana be’ade ma ematena ve ilejhin-nušuur.
/ Hvala Allahu koji nas je proživio nakon što nas je ‘usmrtio’, Njemu ćemo se vratiti. /
Kada završi sa doručkom ili bilo kojim drugim objedom, musliman uči: Elhamdu lillahillezi at’amena ve sekana ve dže’alena mine-muslimiin. / Hvala Allahu koji nas je nahranio i napojio i koji je dao da smo muslimani. /
Kada kihne uči: Elhamdu lilahi / Hvala Allahu /.
Također kada počinje učiti Kur’an u namazu, on svoj kur’anski zikr započinje sa riječima Elhamdu lillahi rabbil-alemiin, Er-rahmanir-rahim … I tako čini na svakom rekatu, u svakom namazu, a shodno propisima koji su utvrđeni praksom i riječima Poslanika, a.s.
Također, dove sa podignutim rukama nakon namaza, ali i dove u drugim prilikama, vjernik započinje sa hamdom (zahvalom), a tako ih i završava.
U svojim sijelima i druženjima musliman uvijek koristi hamd (zahvalu), jer nas je Poslanik, s.a.v.s., poučio da se svako sijelo i druženje muslimana može smatrati faličnim (krnjavim), ako na njemu nismo donijeli salavat i nismo se zahvalili Allahu.
Svoje hutbe, predavanja i knjige musliman započinje sa riječima hamda (Elhamdu lillahi), te iste počesto sa hamdom i završava. Sve to čini iz razloga što hamd u sebi sadrži naš srčani i iskreni izraz nemoći i priznavanje činjenice da sve blagodati koje su nam date i u kojima svakodnevno uživamo, dolaze od Moćnog i Uzvišenog Allaha kome se stalno i na svemu zahvaljujemo.
Zahvalni smo Mu na zdravlju, nafaki, porodici, uputi i mnogo čemu drugom čime nas svakodnevno dariva.
I u blagostanju i u nedaćama musliman uči: Elhamdulillahi ‘ala kulli haal. / Hvala Allahu na svakom stanju /.
Stoga, često izgovarajmo i punog srca, te pune duše učimo: Elhamdu lillahi!
I za kraj:
Subhane Rabbike Rabbil-‘izzeti ‘amma jesifuun. Ve selamun ‘alel-murseliin.
Velhamdu lillahi Rabbil-‘alemiin !
Slavljen je Gospodar tvoj, Dostojanstveni, koji je daleko od onoga sa čime Ga upoređuju. Neka je selam na sve poslanike. I Hvaljen neka je Allah Gospodar svih svjetova!
Za Akos.bA piše: Admir Iković
