„Čovjeku starom 70 i kusur godina koji se cijelog života bavio stočarstvom, tačnije ovčarstvom, država odluči da pomogne u dodjeli penzije koja bi mu bila dovoljna da preživi.
Jedna novinarka ga je tom prilikom zamolila da joj ispriča jedan dio svog života koji nikad neće zaboraviti, i koji mu je ostao i ostat će u sjećanju za života.
Starac poče priču: “Bilo mi je 20 i neka kad sam naišao na kuče u šumi uzeo ga sebi i prisvojio. Prolazili su mjeseci i komšije mi počeše govoriti da sve više liči na vučicu i da je se trebam riješiti. Bio sam mlad i nisam nikoga htio slušati, bila mi je privržena, gdje god da sam išao išla bi sa mnom i čekala me. I prošle su i godine…
Jednog dana kad sam bio malo prilegao kroz san sam čuo neku buku, režanje i cviljenje, dok sam došao sebi i ustao, sve je utihnulo, izašao sam napolje i ugledao čitavo stado ovaca poklano, a vučica sva u krvi sjedi i gleda pravo ka meni, malo od straha, malo od bijesa. Utrčao sam u kuću, uzeo pušku i ubio je na licu mesta.
Nisam znao šta da radim sa ovcama pa sam pozvao komšije da mi pomognu.
Sklanjanjem ovaca, među njima smo pronašli tri zaklana odrasla vuka i tek tad sam shvatio šta sam uradio!
Pouka: Nije uvijek sve kao što izgleda – Nikada ne procjenjujte ljude i situacije na osnovu onoga što vidite na prvi pogled.“
akos.ba
