“Vidim, na trotoaru kontejner za đubre. Nad njim nagnuta mlada žena u uflekanoj haljini, koja pamti i bolja vremena. Nešto gleda. Nekome nešto govori. Vidim, iz kontejnera izlazi tamnoputa djevojčica duge kovrdžave kose.
Djevojčica kaže majci: „Nema…“
Ima li kraće i strašnije riječi u našem jeziku od tog vječnog „nema“? Ta riječ predugo traje. Majka kaže: “Pogledaj još malo…” i dijete ponovo iščezava u đubretu. Stojim zapanjen tim prizorom.
Moj prijatelj, i sam siromašan, nikada ne baca ostatke hljeba u đubre. On ih stavlja u plastičnu kesu i polaže pokraj kontejnera. Hljeb volšebno iščezava, čim ovaj uđe u kuću. Glad ima četvore oči.
Gladni stoljećima, kupujemo više hljeba nego što nam je potrebno. A, onda ga bacamo. Hljeb u đubretu nije dobar prizor. On sluti na zlo. I zlo dolazi. Naši stari su nas učili da podignemo komad hljeba koji je pao na zemlju, da dunemo u njega, poljubimo ga, a nekad i pojedemo.
Dobar, zaboravljeni običaj, pun poštovanja prema hljebu. Sljedeći put, kada odlučite baciti hljeb, pokušajte se sjetiti ove djevojčice i svih ostalih koji na ovakav način preživljavaju.
freshpress.info
