Sjećam se, bila sam u srednjoj školi. U jednom momentu, moji roditelji su bili u finansijskoj „krizi“, a nama djeci trebao je novac za školu. Jer, neke potrebe ne čekaju, i jednostavno tjeraju roditelja da sve učini kako bi pomogao svome djetetu.
„Šta sada?“- bilo je pitanje. I nakon premišljanja i razmatranja, majka je došla do zaključka da je situacija hitna i da se najbrže može snaći tako što će posuditi novac od nekoga, na sedam ili deset dana. Pitanje je bilo, od koga posuditi tako brzo. I za čudo, sjetila se jedne žene koja je prodavala na pijaci. Žene koju je poznavala samo na relaciji kupac-prodavač.
Ali, ta žena nije bila obični prodavač. Nije bila od onih koji hvale svoju robu samo da bi je prodali. Za nju je sasvim normalno bilo da mušteriji odgovori da njena roba i nije neka, da je paradajz žilav, naranča kisela, luk previše ljut… I sasvim normalno joj je bilo da svog kupca, svoju mušteriju, pošalje susjednom trgovcu kod kojeg je bolja roba. To i ne bi bilo toliko čudno, da baš ta žena nije bila „nešto“ u vjeri. Nije nosila hidžab. I njen muž čak nije klanjao ni džumu.
I da, majka je baš od nje odlučila da pokuša uzeti pozajmicu. Vjerujem da je taj odlazak po pozajmicu bio itekako težak za osobu koja se bori između svog dostojanstva i djetetove potrebe. Ali za čudo, kod roditelja uglavnom prevagne ovo drugo… Ah, kad bi se samo dijete moglo roditelju odužiti za svo dobročinstvo, pa makar i malo!
Otišla je majka. I prišla pultu voća i povrća. Tiho, dok nije bilo mušterija blizu, upitala prodavačicu da li bi joj mogla izaći u susret jer ima hitnu potrebu. Vratit će joj novac kroz jednu ili dvije sedmice.
Zamislite scenu u kojoj se muž i žena pogledaju. I bez i jedne riječi izvade novac iz limene kutije, ispruže ženi koju tek kao kupca znaju, i uz to kažu: „Ne brini, kad god.“ Možda ovakvu scenu ne možete ni zamisliti. Jer, znate, ljudima dirajte u sve, ali ne i u novac. Čim ste neko kome treba pomoć, već ste „u drugom planu“.
Majka je, toga dana, došla kući, noseći u svojoj torbi novac i jedno veliko iznenađenje uzrokovano tako divnim gestom gotov nepoznate osobe. Došla je, osim novca, sa poklonom koji je značio povjerenje, vjera u druge i iskrenost. Novac je izgubio vrijednost pored vrijednosti koja nema cijenu.
Prošlo je dogovoreno vrijeme. Majka je vratila novac. Ali, nije uspjela vratiti vrijednost koju je taj novac imao. Na kraju je dobila ruku podrške i povjerenja: „Kad god, tu smo. Ne brini. Nije to ništa, svakom se desi.“
Od toga, prošlo je dosta godina. Više od jedne decenije. Žena koja je s mužem prodavala na pijaci više ne prodaje. Jučer sam prošla kroz pijacu. I svaki put bacim pogled prema mjestu na kojem je ona prodavala.
Svaki gest iskrenosti i povjerenja kod prodavača- vrati mi sjećanje na nju i njenog muža. Daleko su, otišli su za nafakom negdje drugo. No, nisu izmakli daljini dove.
I sada, dok pišem ovaj tekst, suze tiho teku. Suze sjećanja. A iz srca i duše teče dova. Ja Rabbi, približi ih uputi. Oprosti im. Nagradi ih. Oni su uzeli učešće u onom što smo mi danas, ja i ostala mamina djeca. Oni su trajni vakifi na putevima naših snova. I neka i ovaj tekst bude uspomena na njih. I sebeb dove za sve dobročinitelje. Za sve duše koje u sebi nose ljudskost, iskrenost i povjerenje. Ali i za sve roditelje koji se toliko žrtvuju zbog svije djece.
Gospodaru, nagrada za dobročinstvo je samo dobročinstvo. Nekim Tvojim robovima ne možemo uzvratiti dobrotu, ali Ti možeš. A najbolja dobrota je Tvoja uputa. Gospodaru, smiluj im se i podari im sreću ovog i budućeg svijeta.
Gospodaru, našim roditeljima divane u Džennetu pripremi, i oprostom ih obraduj. Oni su, Gospodaru, sebebom da vjerujem kolika je tek Tvoja ljubav prema meni i ostalim robovima Tvojim. Amin.
n-um
