Po povratku iz inostranstva satima je plakao kod majčinog mezara, a sve zbog žene
H. V. (47) iz Sarajeva dao nam je potresnu ispovijest. Evo nekih dijelova…
– Znate onu izreku “Oženi se brzo, kaje se natenane”. Kod mene je tako bilo. Oženio sam se u ratu, a sad se nakajati ne mogu – priznaje Hilmo na početku svoje ispovijesti. Za brak sklopljen nabrzinu u opsadnim danima, naš sagovornik nema niti jedne lijepe riječi.– U ljeto 1994. napunih 26 godina. Nisam znao hoću li živ dočekati naredni dan, hoću li se vratiti s linije majci i ocu u komadu ili dijelovima. U svom tom neznanju, strepnji, iščekivanju – oženih se.
U naš je komšiluk stigla kao izbjeglica, mlada i lijepa. Iako porušen, za grad je govorila da nikad ništa ljepše nije vidjela u životu. Godinu dana kasnije, nas smo dvoje već bili uz Americi. Kako, zašto, i danas se pitam…. – nastavlja Hilmo, ne skidajući osmijeh sa lica.Zbog nje je zaboravio rodnu grudu, majku i oca.
Prežaliti kaže neće moći nikad što materi na dženazu nije otišao prije četiri godine.– Ništa mi ona nije dala. Kod očiju sam bio slijep, kod ušiju gluh. Kad su mi prijatelji skretali pažnju na njeno provokativno odijevanje, odmahivao sam rukom. Kad me komšinica upozoravala da joj skrenem pažnju jer joj zavodi muža, a drugoj sina, opet sam odmahivao glavom.
– Nije ona takva – tješio sam se.– Svi su govorili neistine – osim nje. I izvodi iz banke koji su crno na bijelo pokazivali da je rastrošna, stvari drugih muškaraca koje sam pronalazio u stanu, vapaj mog oca da ga posjetim dok je još živ. Stvarnost nije dopirala do mene. Budio sam se, odlazio na posao, radio i živio poput robota. Sve odluke je ona donosila – prisjeća se Hilmo.S neznatnom nelagodom dodaje da mu supruga ima i “kućni video”. Više njih zapravo.
– Da bi mi valjda oči otvorili, neki ljudi su se pobrinuli da mi poštar donese uredno u kovertu spakovane te snimke. Na nekima sam prepoznao njene poslovne kolege, neke komšije i druge nepoznate ljude. Na svim je snimcima bila ona. Voljela se snimati, voljela je muškarce. Ja joj nisam bio dovoljan. Teško bi mi to palo sve u drugačijim okolnostima, ali tada, kad sam prvi put vidio sve te bahanalije…– Odmah sam se uz Bosnu vratio. Satima sam ležao na majčinom mezaru, kvaseći zemlju svojim suzama, moleći je za oprost. Sad nadoknađujem mnogo toga izgubljenog. Uz oca sam, našao sam posao. Po prvi put u njihovih 12 i 15 godina, uključujem se u djetinjstvo, obrazovanje, život svoje djece…
doznajemo.com
