Marjana Ikić slavi dva rođendana. Prvi je u januaru, 13., kada je u zadarskoj bolnici došla na svijet prije ravno 45 godina. Drugi je 13. jula, dan kad se ponovno rodila nakon što je uspjela preživjeti tešku prometnu nesreću koja joj je odredila život, piše Slobodna Dalmacija.
Bilo je to prije 25 godina. Jedan trenutak bio je dovoljan da tada 19-godišnja djevojka puna života završi kao kvadriplegičarka u invalidskim kolicima.Ono što se dogodilo nakon toga priča je koja zaslužuje biti ispričana.Prije svega zbog te žene koja, nakon svega što je prošla, danas samostalno hoda na svojim nogama, koja je rodila četvero djece i dala novi smisao onome što zovemo volonterskim radom.
Priča je to o snazi volje, o ljubavi prema životu, o borbi za svaki novi korak i hrabrosti da se pobijedi samog sebe, a onda i sve prepreke na putu.
Koliko ih je bilo i kako su teške, zna samo Marjana. I ne voli puno o njima pričati, kaže, to je “ono njezino”, duboko intimno što nosi u sebi, što ne može do kraja razumjeti nitko tko nije morao ponovno učiti hodati, pisati, čitati… Ponovno živjeti, zapravo.
Ona je to uspjela. Marjana je danas 80 postotni invalid, bez osjeta u obje ruke do pola i jednoj nozi, ali u njoj je više energije nego u pet zdravih ljudi zajedno.
“Moj stari život je samo nestao u tom jednu trenu.
U početku sam bila oduzeta od vrata prema dolje. Nisam imala ništa, samo to stanje s kojim sam trebala naučiti živjeti. Sjećam se doktora u Varaždinskim toplicama, gdje sam završila na rehabilitaciji nakon bolnice, kako mi pokušava objasniti kako se u invalidskim kolicima ide preko trotoara. Ja sam mu na to odgovorila: “Slušaj ti doktore, Mare će hodati!”.
Čovjek mi se samo nasmijao. Ali, uspjela sam. Tri godine nisam bila kući u Zadru, sve sam morala učiti iznova. Ta borba za svaki novi korak, to je ono što je mene obilježilo. Kako sam uspjela? Ne znam. To je bila sila jača od mene”, govori Marjana.
Njezinim licem, dok priča o tim najtežim trenucima, tek tu i tamo proleti tuga, ali više kao sjeta na ono što je proživjela i spremila negdje u dubinu duše. Od Marjane nećete čuti da se žali na bol, iako ima dana kada joj je nepodnošljivo. Ponekad započne rečenicu o tim teškim danima, pa stane na pola i samu sebe prekine riječima “ma nema to veze sada, dobro je, preživjela sam.“
“Bilo je strašno, to je najkraće i najviše što mogu reći o tom vremenu nakon nesreće. Znaš što mi je bilo najteže? Prihvatiti da više neću moći ono što rade drugi ljudi od 19 godina.
Sjećam se kad sam se probudila iz kome, u sobu mi je došla jedna draga medicinska sestra i rekla: “Mare moja, idemo, otvorila se ‘Barakuda’.”
“Barakuda” je tada bio vrlo popularan disko na zadarskoj Puntamici, svi su tamo odlazili. Di ću ja ovakva, u kakav disko. Ali, nisam se dala. Svaki dan bi pred sebe postavila novi cilj i ajmo. I tako, dan po dan, cilj po cilj, ja sam ponovno stala na svoje noge.
Osjet u rukama i nogama samo se polovično vratio, ali to me nikad nije sprječavalo da živim normalno. Usudila sam se ići dalje. Najlakše je kukati i plakati, ali to “jadna ja” meni nikad nije bilo opcija”, govori Marjana pa se raznježi.
Na OVOM linku možete pročitati ostatak Marjanine priče
crna-hronika
