Nakon završetka obreda hadža, muslimani iz čitavog svijeta su čekali po lukama brodove, na aerodromima avione, na stanicama autobuse, kako bi napustili Mekku i Medinu. Težak rastanak sa voljenim svetim mjestima. Seid je postavio svoj tronožac i sjeo pored jednog hadžije. Poselamili su se i upoznali te započeli razgovor. Čovjek kojeg je Seid upravo upoznao reče: “Moj hadžija Seide, ja radim sa nekretninama i evo napuštam Mekku deseti put. Allah mi je podario mogućnosti da obavim hadž deset puta i zaista sam sretan zbog toga, velika je Allahova milost prema meni. Zato ga molim da mi primi moj hadž.“ Seid se nasmija te uputi Allahu dovu da im njihove obrede tokom hadža primi i da se vrate kući čisti od grijeha. Čovjek upita Seida:“A ti, jel’ ti ovo prvi hadž, brate Seide?“
Seid se nasmija i reče: “Da, ovo mi je prvi put da sam obavio hadž, a obavio sam ga na čudan način.“ Čovjek se prema njemu okrenu i reče: “Volio bih kad bi to podijelio sa mnom, možda nešto naučim iz tvog primjera.“ Osjećao sam u duši potrebu da sa nekim podijelim svoj slučaj, pa sam počeo da pričam: “Vidiš brate, ja sam po zanimanju doktor medicine, i od kada sam završio fakultet, ja sanjam i planiram da obavim hadž, ali svaki put nešto iskrsne, nevjerovatno, uvijek nešto. Punih 30 godina sam čekao i štedio. Približio mi se odlazak u penziju, sinovi mi se poženili.
I prošle godine odlučim da bez obzira šta bilo, da obavim hadž. Nakon radnog vremena, spremim se da odem do banke, podignem ušteđeni novac i da se prijavim u Ured za hadž. Kad sam htio da napustim bolnicu, na hodniku sretnem jednu majku čijeg sina ja već duže vrijeme liječim, kako plače. Inače je njen sin nepokretan, a liječio se kod nas, u privatnoj bolnici jer su uslovi za njegovo liječenje bolji nego u državnoj.
Uglavnom, ona mi je prišla i selamila se sa mnom, rekavši: “Allah te nagradio na svemu doktore Seide, mi napuštamo bolnicu, ovo je naša zadnja posjeta.“ Kad mi je rekla da napušta bolnicu, iznenadio sam, ali sam pomislio da je možda našla bolju neku bolnicu, ali opet, zašto je plakala?
Rekao sam joj da ne plače, da će sve biti u redu, ali ona me je prekinula kroz suze i rekla: “Vallahi doktore, bili ste kao otac mom sinu, hvala vma na svemu, ali…“- opet je zaplakala. Rekao sam joj da sačeka, a ja sam otišao do sekretara da vidim zbog čega ona napušta našu bolnicu. On mi je rekao da nema veze ni sa mnom ni sa drugom bolnicom, nego je njen muž izgubio posao, tako da nisu u stanju plačati njegovo liječenje. Bilo mi je teško, otišao sam do direktora da ga zamolim da im se dozvoli besplatno liječenje, međutim, kratko mi je rekao da je ovo privatna bolnica i da mora imati zaradu kako bi opstala.
Ništa, vratio sam se do računovodstva, te kolegu zamolio da sa mog računa skine novac (koji sam ja uštedio za hadža) i prebaci ga na račun roditelja ovog dječaka. Ušteđenim novcem za hadž, unaprijed sam platio šest mjeseci njegovog liječenja. Vratio sam se do uplakane majke i njenog sina u kolicima te rekao:“Nemojte se brinuti, stvar je riješena, postoji jedan mali fond u bolnici namijenjen za teške slučajeve, tako da vam je uplačeno.“ Nisam im mogao kazati da sam to ja, jer sam se bojao da će odbiti.
Vratio sam se kući pomalo i tužan, nije zbog toga što sam donirao novac koji sam bio uštedio za hadž, nego jednostavno što mi je kroz sve ove godine čekanja, još jedna prilika za obavljanje hadža propala. Tu sam noć legao i bio sam umoran. Moj umor, prekinuo je čudan san. Sanjam ja sebe kako tavafim (kružim) oko Ka’be a ljudi mi prilaze, sa mnom se selame i čestitaju mi na obavljenom hadžu. Govorili su mi: “Dovi za nas hadžija Seide, ti obavi hadž na nebu prije nego na zemlji, dovi za nas!“ Probudio sam se i imao čudan osječaj u prsima, bio sam posebno sretan zbog ovoga sna i rekoh sam sebi: “Hajde moj Seide, možda te jednom i budu zvali hadžijom.“
To jutro, dok sam se spremao na posao, zazvonio mi je telefon, javio sam se i bio je to moj direktor. Bio je pomalo usplahiren, nakon pozdrava, odmah je prešao na stvar: “Seide dragi, spasi me“! Jedan od najvećih biznismena ide na hadž, ali neće da ide bez svog ličnog doktora. Žena inače njegovog kućnog dokotora je trudna i treba svaki dan da se porodi i zbog toga ne može sa njim, pa da li bi ti išao sa njim na hadž, molim te’“ Htio sam nešto da upitam, međutim, on me ponovo prekinu i reče: “Slušaj, zaboravio sam ti reči, ovaj čovjek je vlasnik pola naše klinike i naše partnerstvo bi moglo doći u pitanje ako mu ne izađemo u susret.“ Kad je završio, rekao sam: “Dobro, nije problem, ali, hoću li ja moći obaviti hadž?“ Odgovorio mi je da hoću.
Bio sam tada najsretniji čovjek na svijetu, znao sam u dubini duše, da me Allah neće napustiti i da Allah mnogostruko više daje. I evo me brate moj, hadž sam obavio besplatno, čak mi je ovaj čovjek i platio što sam se za njega brinuo, a kad sam mu ispričao slučaj one žene i njenog sina, pristao je da se dijete stalno liječi na njegov račun i da se u našoj bolnici otvori poseban fond za liječenje siromašnih.
muhamedmustafaas
