Allahu moj, otvori mi u njemu kapiju Džennetsku, a zaključaj u njemu preda mnom vrata Džehennema, i podari mi uspjeh učenja Kur’ana u njemu, o Ti Koji spustaš smiraj na srca vjernika!
Da bi se kapije džennetske otvorile, potrebna je šifra, posebna šifra, koja se ne da kopirati. Zato vidimo da mnogi od nas mislimo da imamo taj ključ ali ništa, kapije se ne otvaraju. U čemu je problem? Problem je u tome što taj ključ ne možemo nabaviti na crno, ili bolje rečeno taj ključ se uopće ne može nabaviti. Pa kako otključati, čime. Jednostavno, MI SMO KLJUČ. Mi od sebe gradimo ili ključ za Džennet ili za Džehennem. Nas će skenirati i na skeneru se pojaviti slika. Džennet ili Džehennem, tada će se ispostaviti. Zato molimo Boga da nam da uspjeha u oblikovanju sebe kako bi džennetske kapije pred nama (kao kada se nađemo pred senzorom automat-skih vrata ovog svijeta ) odmah bile otvorene i nama se dala čast ulaska u ono što se krije iza tih vrata.U ovom se traženju oslanjamo na milost Božiju. Svjesni slabosti i onoga što smo zaslužili mi se umiljavamo Bogu i tražimo priliku da makar mjesec dana u godini budemo oslobođeni gradnje onih obličja koja nas mogu učiniti nesretnicima. Zašto nam se kaže da ukoliko bismo umrli u toku činjenja harama da bismo umrli bez imana. Koji će trenuci prevagnuti u nama. Naravno činit ćemo djela koja nas udaljavaju od Džehennema, poput, davanja iftara, dijeljenja sadake, pomaganja potrebitima, borbe protiv svoga nefsa, stalnoga zikra, učenja Kur’ana…
Učenje, obično, formalno učenje Kur’ana svakako se nagrađuje, ne ostaje neprimjećeno, ali Poslanik, s.a.v.a., naglašava: “Kada vam stvari postanu poput mračne noći neraspoznatljive, držite se Kur’ana. Zaista Kur’an je zagovornik čije zagovaranje je prihvaćeno, i protivnik čije svedočenje je potvrđeno, ko ga slijedi odvest će ga u Džennet, a ko ga stavi iza sebe otjerat će ga u Džehennem.”Znajte, srca se zaista, kada se Allah spomene smiruju… U životu koji živimo ako smo kada osjetili sreću i smiraj, obično se to dogodilo u nekoj kompoziciji, ja s nekim ili ja s nečim. Ja sam po sebi bez ičeg drugog ne mogu osjetiti sreću, nemoguće, mogu osjetiti sjetu, strah, strepnju. S obzirom da je smiraj, ili sreća krajnji cilj naših htjenja s jedne strane, a s druge sve naše sreće koje su rezultat ovosvjetskih relacija su kratkotrajne što znači da nisu istinske, otuda ako želimo trajnu sreću, trajni smiraj i osjećaj sigurnosti i situiranosti, najbolja opcija je uvezati se sa Gospodarem. Svijest, misao, zikr, djelo i svaki drugi mogući oblik koji nas povezuje s Njim dariva nam mir, smiraj, sreću. Znati za ovo nije dovoljno kako bi se ostvario smiraj i postigla sreća, ovo je potrebno vjerovati, na poseban ga način učiniti dijelom sebe, predati svoju dušu tome. Zar nismo svjedoci, da i pored znanja da su neka djela loša, ipak smo ovisnici o njima. Razlog: još uvjek nismo uvjereni u negativnost, još uvjek nismo vidjeli kako nas odvaja od Boga, stvara nam nevolje i donosi zlo. Najzad jedan od oblika svijesti o Bogu je druženje s Knjigom koju nam je poslao kako bi nas ona izvela do Njega.
Vjernici su samo oni čija srca kada se sjete Allaha, ustrepte.Kako pomiriti ovo dvoje? Ovo je ustvari najnormalnija opcija. Kao prvo, nemir, nesreća, neugodnost, nose prefiks negacije ne, dajući do znanja da je riječ o nepostojećim stvarima. Nemir, nema mira, neugodnost, nema ugodnosti, nesreće, nema sreće. Bog daje mir, ugodnost i sreću, a ko daje suprotnosti toga. Odgovor je MI. Mi svojim postupcima, svojom nezrelom sviješću, prekidamo odnos sa Allahom i tako ne primamo ono što On spušta što bi nas trebalo činiti sretnim.Ono što Allah otvori ljudima od milosti – pa nema tog ko će je zadržati; a šta zadrži – pa nema joj pošiljaoca poslije Njega.Dakle, kada se sjetim Boga, prvo se uplašim, ustrepti mi srce, ali od sebe samog, a zatim, se smirim, jer u tom razmišljanju ili stanju, postanem svjestan Allaha i eto željenog smiraja
bastinaobjave
