Nevidljivi Zločinac: Murali i Država kao Saučesnici
U Banjoj Luci, u srcu jednog od najkontroverznijih entiteta u Bosni i Hercegovini, mural Ratka Mladića postao je simbol ne samo glorifikacije ratnog zločinca, već i institucionalne bespomoćnosti i nerazumijevanja. Ova slika, visoka tri metra, koja se ponosno uzdiže u centru grada, predstavlja izazov za sve one koji se bore za pravdu i istinu. Kako je moguće da institucije koje bi trebale čuvati zakon i red, poput Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) i Tužilaštva Bosne i Hercegovine, ne prepoznaju zločinca kojeg svako dijete može identifikovati? Ovaj slučaj ne ukazuje samo na neefikasnost pravosudnog sistema, već i na duboko ukorijenjenu kulturu nekažnjivosti koja se širi kroz društvo.
Prijava Ćamila Durakovića
Naime, Ćamil Duraković, potpredsjednik manjeg entiteta Republike Srpske, nedavno je podnio krivičnu prijavu protiv NN osobe koja je naslikala mural, kao i protiv gradonačelnika Banje Luke, Draška Stanivukovića, koji je odbio da mural ukloni. Ova hrabra odluka dolazi usred sveprisutnog straha od reakcija koje mogu uslijediti u društvenom prostoru koji je još uvijek pod utjecajem prošlih sukoba. Odgovor Tužilaštva, koje je proglasilo da mural ne predstavlja krivično djelo, izazvao je šok među građanima i aktivistima koji se bore za pravdu. Odbacivanje prijave je, kako Duraković kaže, „jasna poruka da se ovdje zakon poštuje samo kada se radi o običnim građanima, dok se zločinci amnestiraju”. Ova izjava ukazuje na duboki raskorak između prava i pravde, te na to kako institucije često ne prepoznaju svoj osnovni zadatak.
Optička Iluzija Institucija
Ono što se nameće kao pitanje jeste kako institucije poput SIPA-e, koje su zamišljene kao zaštitnici pravde, mogu zanemariti tako očigledan zločin. Njihova sposobnost prepoznavanja „sumnjivih lica” u drugim kontekstima, ali ne i kada je u pitanju Ratko Mladić, postavlja ozbiljna pitanja o njihovoj funkciji i svrsi. U zemlji gdje su se ratni zločini odigrali u nedavnoj prošlosti, ovakvo ponašanje institucija ne može se smatrati slučajnošću, već svjesnim izborom da se zaštite oni koji su počinili zločine nad nevinnim ljudima. Osim što se postavljaju pitanja o efikasnosti pravosudnog sistema, postavlja se i pitanje o etičkoj odgovornosti onih koji su na čelu tih institucija. Kako je moguće da se zločin ne prepoznaje kada je tako očigledan? Ova situacija nije samo problem pojedinaca u institucijama, već i sistemski problem koji ukazuje na to da se određeni narativi u društvu i dalje održavaju i podržavaju.
Žrtve i Zaborav
Ne manje alarmantna je izjava gradonačelnika Stanivukovića koji je otvoreno rekao da mural neće biti uklonjen. Njegova odluka da podrži mural umjesto da ga osudi, govori o dubokom razdoru u društvu, gdje se glorificira prošlost koja je ispunjena strahotama. U ovom kontekstu, žrtve genocida postaju “NN” elementi, dok se zločinci slave. Na taj način, zaborav i negiranje postaju dominantne stvarnosti, a bol porodica žrtava ostaje bez odgovora i pravde. Ovi murali ne predstavljaju samo umjetničke izraze, već su i politička oružja koja služe za održavanje određenih narativa u društvu. U trenutku kada se društvo suočava s izazovima kao što su ekonomska kriza i migracije, ovakvi murali postaju sredstvo za mobilizaciju podrške određenim političkim idejama i ideologijama. Ova situacija naglašava potrebu za promjenom društvenih vrijednosti i preispitivanjem prošlosti.
Murali kao Političko oružje
Murali, kao simboli političke ideologije, ne predstavljaju samo umjetnost, već i sredstvo za označavanje teritorija i slanje poruka. U ovom slučaju, poruka je jasna: ovdje niste dobrodošli. Oni služe kao podsjetnik na prošlost koju mnogi žele da zaborave, ali koja ih i dalje proganja. U sredini Banje Luke, dok redovi gladnih ljudi čekaju pomoć, mural koji slavi zločinca ostaje neometan. Ova kontradikcija ukazuje na duboku društvenu krizu i potrebu za preispitivanjem vrijednosti koje društvo njeguje. Kroz murale, poruke se upućuju generacijama koje dolaze, i postavlja se pitanje kako će one razumjeti svoju prošlost. Da li će biti svjesne strahota koje su se dogodile ili će biti suočene s glorifikacijom zločinaca? U ovom trenutku, važna je uloga obrazovanja i kritičkog mišljenja. Ukoliko mlađe generacije ne budu poučene o stvarnoj prirodi ovih zločina, rizikujemo reprodukciju nasilja i mržnje u budućnosti.
Šutnja kao Zločin
Na kraju, poruka je jasna: šutnja je suučesništvo. Dok institucije zatvaraju oči pred očiglednim, obaveza svih onih koji se protive ovakvom stanju stvari je da govore. Ne smijemo dozvoliti da se istina izgubi u magli zaborava. Svaka šutnja od strane društva samo produbljuje mrak u kojem se nalazimo. Naša odgovornost je da budemo glas žrtava, da tražimo pravdu i da se borimo za istinu, jer samo tako možemo tražiti svjetlost na kraju tunela. U zemlji gdje se zločin glorificira, a pravda zatvara oči, svi mi moramo biti aktivni učesnici u borbi protiv zaborava. Jer, ako institucije ne vide zločinca, to ne znači da on ne postoji. To samo ukazuje na to koliko je važno da se borimo za istinu i pravdu, jer svaka slika na zidu može postati novi simbol otpora ili kapitulacije. Postoje i mnogi primjeri iz inostranstva koji mogu poslužiti kao inspiracija. Zemlje poput Nemačke i Južne Afrike suočili su se sa svojom prošlošću kroz procese istine i pomirenja, a takvi primjeri bi trebali biti vodilja i našoj zemlji. Neophodno je otvoriti dijalog, suočiti se s prošlošću i raditi na izgradnji društva sposobnog za pomirenje i razumevanje, umesto da se i dalje produbljuju podjele.
