Esed i Mahira je jedna dunjalučka i ahiretska ljubavna priča, to je priča protkana iskušenjima i suzama radosnicama, to je priča, naša, bosanska o herojima koji poput stijene čvrsto stoje uspravno i prkose kiši, vjetru, snijegu, gromu.
Esed je bio lijep elegantan gospodin sa islamskim manirima, efendija, uvijek opeglan, namirisan, odijelo, kravata…, a Mahira je bila skrušena vijernice, draga djevojka koju su svi voljeli. Upoznali su se u džamiji i rodila se ljubav koja će u godinama koje slijede izrasti u bosansku Lejlu i Medžnuna. Dobili su prvo kćerku a onda i sina, napravili porodičnu kuću u Vogošći, i onda jedan rutinski pregled kod doktora im život okrene naopačke.
Esedu su ustanovili multiplu sklerozu, neizlječivu bolest, od koje je prvo postao nepokretan, otkazale su noge, zatim mu je slabio vid, onda su otkazale ruke, i sve je otkazivalo jedno po jedno osim ljubavi, ona je bila samo jača. Kad pomislite da je ovo jedna tužna priča onda se iznenadite da je to jedna sretna i vesela porodica i svi oni koji su ih posjetili ni u jednom trenutku nisu osjetili nekakvo žaljenje nego upravo suprotno. Čovjek gledajući njih, njihovu borbu, njihov smisao života čovjek počne da žali sebe. Vrijeme provedeno sa njima je vrijeme prepuno smijeha, vrijeme u kome ćete se do suza nasmijati po nekoliko puta.
I poslije 15 godina braka Esed se supruzi obraća samo sa ljubavi, nasmijan je i veseo, uvijek spreman da podijeli neku smiješnu situaciju. Vidio sam ga ozbiljnog samo kada se spomene hadždž. Jedino tada njegove usne se ispruže i pogled ostaje ukočen.
„Eh kad bi me Bog hadždžom počastio, ne bi mi bilo žao umrijeti“, često je Esed govorio. Iskrenu dovu Allah dž.š. nije ostavio neispunjenu iako je sto postotni invalid i kao takav nije ni slutio da će Allah ispuniti njegovu želju. Saopćenje da je dobio hadždž na poklon smo svi gledali i sve nas je zatekao njegov prvi komentar: „ A žena???“
U jednoj takvoj sreći, u najljepšem osjećaju, u ispunjenju životnog sna, on prvo pita za svoju Mahiru. Kada je čuo da i ona ide onda su krenule suze radosnice. Te godine među svim hadžijama svijeta on je bio najveći invalid, svi su mu pomagali, sve propise je uredno izvršio. Životni san im se ostvario.
Mahira ga hrani, kuha, pere, čisti, nosi ga do toaleta koji je sprat niže, sa djecom koja su usput rečeno odlikaši i u školi i u mektebu, radi zadaću sa njima i stigne svaki dan da uzme Eseda, snese ga sa trećeg sprata, stavi na prednje sjedište i odveze kod prijatelja, kod rodbine, u drugi grad na večeru, u susjedne države…
Nema mjestu u BiH gdje ona njega nije vodila i sa njim provodila vrijeme. Ako ovome dodamo da oni imaju na stotine prijatelja i kad god nisu na putu onda dočekuju po nekoliko porodica skoro svaku noć i da uspije sve njih uslužiti i poslije njih počistiti i još o svemu ovome na Facebook-u pisati, onda to već liči na neki oblik kerameta ili naučne fantastike. Sve za svoju ljubav, da mu da razonode, da vidi stare prijatelje, poznanike, da sa njim razgovaraju. Ništa od ovoga joj nije teško. Ako ne znate Mahiru, nikada je niste vidjeli i javite joj se, prvo što će vam reči jeste: Hajde bujrum dođite da se družimo. Ona ima vremena da stavi role i da rola sa invalidskim kolicima u kojima Esed sjedi, ona ima vremena da u timu sa Esedom u kolicima igra fudbal sa sinom. Ako ste bili u posjeti kod njih mogli ste zateći najviše ličnosti iz javnog, političkog, kulturnog i vjerkog miljea ali i obične, najobičnije ljude koji su došli da vide to čudo bosanske porodice. Za njih su svi oni isti. U njihovim očima ja vidim da kažu: Svi smo mi isti pred Bogom na ovom dunjalučkom svijetu i svi ćemo umrijeti, nas je Bog iskušao sa ovim, ove sa ovim, one sa onim, i svi se mi nosimo sa iskušenjima kako znamo i umijemo, evo mi se ovako nosimo.
Kod mene su sjedili prije nekoliko dana. Esed se zagrcno jer mu sada otkazuju mišići kojima guta hranu. Kao da se udavi, kašlje a ne može iskašljati, na trenutak se svi uozbiljismo. Mahira ga okrenu prema naprijed, puknu po leđima, on dođe do daha. „ Sve ćeš mi ovo u džennetu nadoknaditi, dok drugi budu uživali ti ćeš da me nosaš, kao što ja tebe nosam sada“. Ponovo smijeh i kao da se ništa nije desilo.
Jednu ovakvu priču možemo završiti samo dovom dragom Allahu dž.š. da ih primi u Džennet o kome toliko pričaju i maštaju. Amin.
Za Akos.ba piše: Ekrem Čelebić
