Piše: dr. Ali el-Karadagi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić za saff.ba
Stravično izgleda prizor na dženazi u trenutku kad se kabur zatvori i kad ljudi požure svojim kućama ostavljajući umrlog rođaka i prijatelja u kaburu.
Iznad kabura jedan plače, drugi je tužan, a treći je nezainteresiran za sve što se dešava, a unutar kabura jedan od umrlih govori: ”Moj Gospodar je Allah, moja vjera je islam i moj poslanik je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem”, a drugi govori: ”Ah, ah! Ja ne znam!”
Iznad kabura ljudi zatrpavaju kabur sa svih strana, kao da se boje da će umrli izaći, a unutar kabura jedan od njih kaže: ”Gospodaru, učini da nastupi Sudnji dan!”, a drugi doziva: ”Gospodaru, vrati me na dunjaluk da činim dobra djela i da nadoknadim ono što sam propustio!”
Gore, iznad kabura, prisutni stresaju prašinu nakon ukopavanja umrlog, iscrpljeni su sunčevom žegom i oduljila im se dova koju imam uči, a onaj unutar kabura ima samo dva metra od cjelokupnog kosmosa, komad tkanine, njegovo djelo i dove koje za njega uče oni koji su ostali na dunjaluku.
Gore, iznad kabura, jedva da je prošlo sat vremena a mjesto oko kabura ostane prazno, tišina se spusti i posjetioci odu, a unutar kabura buka. Jedan od onih u kaburu uživa i gleda svoje mjesto u Džennetu, a drugi vrišti zbog tjeskobe i tame u kaburu, te od straha i užasa.
Gore, iznad kabura, ljudi su iz klimatiziranih kuća došli u klimatiziranu džamiju, pa su, nakon dženaze, u klimatiziranim autima požurili da pobjegnu od vrućine, a dolje, oni u kaburovima čuju lupanje obuće svojih najmilijih na odlasku, jedni u prostranstvu, dobroti i milosti, a drugi u tjeskobi, vrućini i nevolji.
Pa, hoćemo li uživati u vječnom blaženstvu ili trpjeti vječnu patnju i nevolju?!
Za ovako nešto neka se trude trudbenici! Jer, od smrti nema spasa.
