Znala sam da se više nikad nećemo vidjeti, ovako je započela priču majka Osmana Cvrka, koji će kao najmlađa žrtva biti ukopan 11. jula ove godine.
– Im’o je pantole koje smo šili od trenerke jer tada nije bilo ništa da se kupi. Stavio je onaj bratov kaiš na kojem je pisalo ‘Hajrudin’. Jer, kada mi je ovaj stariji sin, Hajrudin, poginuo, Osman je uzeo njegov kaiš na kojem je on napisao ‘Hajrudin’. Gledala sam kako stavlja ruksak na leđa i pomislila kako ga više neću vidjeti – priča majka Fatima dok ispred nje stoji fotografija na kojoj su svi oni koji su joj ubijeni.Stariji sin Hajrudin poginuo je na početku rata, a sin Osman je s ocem Behaijom i bratom 11. jula otišao putem koji se prostirao šumama od Srebrenice do Tuzle. Od njih trojice, jedini je danas živ Behadil.– Težak je to bio rastanak. Zagrlila sam svoju djecu i krenula prema Potočarima, a oni su otišli preko šume. Mog Osmana sam tad zagrlila i više ga nikad nisam vidjela – priča Fatima duboko uzdišući dok pokušava zaustaviti suze.Majka Fatima kaže da za 24 godine, otkako nema njenih Hajrudina, Osmana i supruga, teško da prođe dan, a da ne misli o njima.
– Svaki dan razmišljam o mojoj djeci i mužu i uvijek pomislim kako su gladni otišli – govori Fatima i dodaje kako i danas osjeća njegov zadnji zagrljaj.– Sanjam ga, sanjam ga često. Sanjam ga kako sjedi sa mnom i razgovaramo. Priča on, ali nema ga nigdje – riječi su majke Fatime, koja se sjeća Osmana kao lijepog i razvijenog momBrat koji je prešao šumski put od Srebrenice do Tuzle kaže da je zadnji put vidio Osmana na Udrču, te da nije želio poći s njim jer, kako je prenio svojoj majci, nije htio ostaviti oca.Osmanovi posmrtni ostaci pronađeni su u jednoj od grobnica na Liplju. Kao i kod većine žrtava genocida, ni njegov skelet nije čitav.Fatima je imala četvero djece. Danas ima kećerku i sina.
(Dženeta Sarić-Kozić / Hayat / Foto: Hayat)
