Nikada se ne zezajte sa dženazom
Možda je i mnogo važnija poruka koju ova priča šalje. Ona se već generacijama prepričava u Mostaru, ali i širom Bosne i Hercegovine. Iako priča jeste u nekim svojim elementima strašna, njena najvažnija poruka je o tome da neke stvari nisu za šalu, da treba čuvati dostojanstvo smrti i dostojanstvo učenih ljudi, bez obzira odakle oni dolazili i kako se zvali…Priča je iz islamske vjerske tradicije, kao i neki termini u njoj, ali vjerujemo da i oni čitatelji koji ne dolaze iz ovog kruga neće imati problema u praćenju suštine i poruka priče koje su zapravo univerzalne za sve…U središtu priče je čovjek čije je ime već skoro ušlo u legendu – Šejh Jujo. Mustafa ef. Ejubović živio je na prelazu iz 17. u 18. stoljeće, bio je učen i pobožan čovjek.
– Još za života postao je živom legendom u svom narodu, a predaje, nerijetko i pune mistike i začudnosti, nisu zatvorile svoje pučke izvore nego traju i prenose se do dana današnjega! – napisao je o Šejhu Juji Ibrahim Kajan, u jednom od svojih tekstova o mostarskim vedutama.Od njegovih životnih epizoda i dan-danas, stoljećima poslije smrti, prepričavaju se dogodovštine s ruba obiju strana života, i ovostranog i onostranog… -prenosi navodeći da je ova priča začuđujuće rasprostranjena u narodu, a glasi:“…
Pred džamijom je, po običaju, bila uvijek nosila, na kojima se nose mrtvaci od kuće do groblja, i tenišera, na kojima se kupaju umrli. Bilo je uvijek ljudi koji su zazirali od ovih rekvizita zadnjeg čovjekova puta od kuće do džamije i dalje do groblja, ali je bilo i pustopašne omladine, koja je slobodno lijegala na tenešir koji je stajao obično u jednom uglu džamijskog dvorišta, na kojem se okupalo stotinama umrlih od raznih bolesti.Bilo je i takvih koji bi od obijesti legli na nosila… dok bi ih drugi pokrili čohom i podigli na ramena, pa nosili po džamijskom dvorištu.
Tako se jednom jedna skupina ovakve mladeži skupila u dvorištu Šarića džamije i zabavljala i ovdje gdje nije mjesto za zabavu. Opazili su izdaleka Šeh Juju, a onda nekom na um padne i predloži društvu, da se s njim našaIe. Pozvat će ga da klanja dženazu, obavi sprovodni obred, jednom od njih koji će leći na nosila. I zbilja jedan leže na nosila, koji oni podigoše na mejtaš. Drugi iziđoše na ulicu i pozvaše Šeh-Juju u džamijsko dvorište.– Da nam, efendija, klanjaš dženazu našem drugu, evo ovom ovdje – govorili su oni.– Dobro, dobro – veli im Šeh-Jujo. – A kakvu ćete da klanjam dženazu? Živom ili mrtvom?– Kako to, efendija, živom ili mrtvom? Ko je vidio živom obavljati sprovodni obred?– Ništa, ništa. Ja samo pitam.– Naravno, mrtvom.
Stao je ispred svih pred mejtaš, na kojem su bila nosila, leđima okrenut njima, a oni se za njim poredali, podgurkujući se i prigušujući smijeh da ne provali.Šeh-Jujo je obavio obred sprovoda odraslog muškarca, a onda je pošao iz dvorišta.Sad su svi oni praskali od smijeha kako su hodžu prevarili i čekali su da im drug skoči s nosila. Počeli su ga zvati, ali se nije ni podizao ni micao. Podigli su čohu s njega, ali on je bio ukočen, mrtav. orizarenews.com
