Posljednji ispraćaj Havi Jašaragić: Lekcija za društvo
U mirnoj atmosferi Starog Teočaka, klanjana je dženaza Havi Jašaragić, jednom od korisnika Doma penzionera u Tuzli, koja je, nažalost, izgubila život. Ovaj tužni događaj nije bio samo ispraćaj jedne žene, već je ujedno pokrenuo važna pitanja o ulozi starijih osoba u našem društvu. Imam Amir Abdulahović održao je dirljivu propovijed koja je potaknula prisutne na razmišljanje o vrijednosti porodice i zajedništva. U njemu su se čule riječi koje odjekuju duboko u srcima onih koji su ga slušali, podsjećajući nas na to koliko je važno čuvati i njegovati naše starije.
Tokom svoje propovijedi, Abdulahović se osvrnuo na društvene promjene koje su dovele do sve većeg broja praznih kuća, dok se istovremeno smanjuje broj obitelji koje zajedno žive. „Ovaj događaj otvorio je pitanja koja bismo trebali razmotriti“, rekao je. U njegovim riječima osjetila se težina poruke koja se može shvatiti kao poziv na buđenje. Da li smo zaboravili na naše starije, ili su nam domovi postali tijesni za njih? Ova pitanja su važna i trebala bi nas potaknuti na akciju, kako bismo se suočili s realnošću koja nas okružuje.
„Božiji poslanik Muhamed a.s. je rekao: ‘Nije od nas onaj koji nema milosti prema djeci i poštovanja prema starijima.’“ Ove riječi su utemeljene u suštini ljudske prirode i društvenih odnosa. Abdulahović je podsjetio sve prisutne da je briga o starijima, posebno onima koji su nas odgojili i voljeli bezuvjetno, jedna od najvažnijih obaveza u životu. Ovo nas navodi na razmišljanje o tome kako je često moderno društvo sklono marginalizaciji starijih osoba. U vremenu kada se cijeni brzina i efikasnost, zaboravljamo na one koji su nas naučili osnovnim vrijednostima, ljubavi i strpljenju. Ova lekcija koju često zaboravljamo u modernom svijetu, gdje je materijalizam često stavljen ispred ljudskih vrijednosti, je ključna za očuvanje naših socijalnih struktura.
U trenutku kada je Hava Jašaragić napustila ovaj svijet, svi su se prisjetili njenog života, ispunjenog mnogim iskušenjima. Abdulahović ju je opisao kao čestitu ženu i vjernicu, čiji je život bio svjedočanstvo hrabrosti i izdržljivosti. Ove riječi ne govore samo o njenom karakteru, već i o načinu na koji bi trebali gledati na naše starije sugrađane. Svako od njih nosi priču, svaki od njih zaslužuje poštovanje i ljubav koje su im nekada pružali njihovi bližnji. U njihovim očima možemo vidjeti mudrost i iskustvo koje se ne može kupiti novcem, već se stiče kroz životne izazove i uspjehe.
Za mnoge obitelji, Dom penzionera može biti jedina opcija kada dođe do potrebe za njegom starijih osoba. Međutim, za one koji imaju mogućnost da se pobrinu za svoje roditelje, ovaj trenutak bi trebao biti poziv na razmišljanje. Kada se odlučujemo da li ćemo smjestiti bliske članove porodice u dom ili ih zadržati kod kuće, potrebno je uzeti u obzir koliko je važno da stariji osjete ljubav i brigu u poznatom okruženju. Odluka o smještaju starijih osoba u domove za njegu nije jednostavna i često nosi sa sobom osjećaj krivice, ali u isto vrijeme, to može biti i prilika za jačanje međusobnih veza unutar porodice.
Važno je naglasiti da nijedna kuća, bez obzira koliko bila raskošna ili moderna, ne može zamijeniti toplinu doma u kojem se osjeća ljubav i podrška. To je prostor gdje se stvaraju uspomene, gdje se dijele vrijednosti i gdje se njeguje odnos koji je stvorila porodica. U vrijeme kada su društveni odnosi često površni, prisjetimo se da su naši stari ti koji su nas naučili osnovnim životnim vrijednostima. Naša obaveza je da im uzvratimo onoliko koliko su nam oni dali tokom svojih života. Izgradnja mosta između generacija je ključna za očuvanje naše kulture i identiteta.
Zaključno, ispraćaj Havi Jašaragić nije bio samo trenutak tuge, već i prilika za duboko razmišljanje o našim vrijednostima i prioritetima. Čuvanje i poštovanje starijih je odgovornost koja leži na svima nama. Džennet koji tražimo u životu počinje od odnosa koje gradimo sa svojim najdražima i onima koji su nam prethodili. Ova dženaza nas podsjeća da je ljubav prema porodici neizmjerna i da je nikada ne smijemo zaboraviti. Ova pitanja o našoj brizi za starije i o načinu na koji ih tretiramo trebala bi nas potaknuti na promjene, ne samo u našem ličnom životu, već i u širem društvenom kontekstu.
