Dok sam ležao, pogledao sam polako prema Lahdu (udubina u koju se stavlja mrtvac, malo se ukopa u stranu), iz njega je strujao neki povjetarac, a on je posebno bio mračan i tijesan…
Bilo ko da vam kaže da je vidio čovjeka kako u gluho doba noći hoda po grebljima ili da sjedi pored mezara, rekli bi da je ili lud ili stvarno ima nekih problema. Može biti i da je lud ali prije da ima nekih problema. Ne bih ni pisao na ovu temu da nisam pročitao kako je Sufjan es-Sevri, rhm, imao u jednoj od svojih soba iskopan kabur, pa kad bi ga pritusni grijesi, lezi bi u njega, a onda reci: “Gospodaru, vratite me, vratite me!“ Kad bi ustani iz kabura onda bi sam sebi reci: “Evo, vračen si, da vidimo šta ćeš sad uraditi.“
Čovjek koji je prespavao sabah namaz. Nakon toga, uzeo ga je čudan osječaj, neka tjeskoba u prsima. Oteglo se to, dan, dva, tri…ne prolazi. Nažalost, desilo mu se opet da je prespavao sabah namaz ali ovaj put nije osječao nikakvu tjeskobu, kao da je to počelo da postaje dio njegovog svakodnevnog života. Izgleda da je došlo vrijeme da se duša „obnovi“ imanski.
Odlučio sam (kaže ovaj čovjek) da posjetim greblje i ako bude otvoren (iskopan) kabur, da legnem u njega, da duši pokažem i dokažem, kako će se tu smjestiti, tu je njeno boravište. Odluka je pala, večeras idem u greblje. Bilo je negdje oko jedan sat iza ponoći. Polako sam otvorio kapije i ušao, pišu “Novi Horizonti“.
Iako sam mnogo puta bio u ovom greblju na dženazama, ali prvi put sam bez naroda, sam samcat. Meščini da nikad nije bila mračnija noć od te, potpuna tišina. Osjetio sam miris svježe zakopanih kaburova, njihov miris bi mogao uvijek raspoznati. Jednostavno, osjeća se tako jasan miris smrti a ne miris života. Sjeo sam pored jednog mezara i počeo razmišljati: Šta li ovi mezarovi kriju u sebi? Smijeh, radost, bol, uzvike. Šta bi sada stanovnici ovih mezarova meni rekli kad bih sada mogao sa njima razgovarati? Vjerovatno zadnje riječi koje je rekao Poslanik, savs pred svoju smrt: “Namaz, namaz i ono što je u vašem posjedu.“ (Musned Imama Ahmeda, 7/235, sahih)
Pazio sam da me niko ne vidi u ovo gluho doba noći na greblju, Allah zna šta bi pomislio, ali niko sem Allaha ne zna da sam tu zbog nekoliko prespavanih sabah namaza. Nisam osječao strah zbog toga što sam na greblju, hodao sam između mezarova pazeći da ne stanem na neki. Pažnju mi je privuklo nekoliko svježe iskopanih mezarova koji su čekali sutrašnje dženaze.
Otišao sam do njih, oni su mi posebno bili mračni, puni nekog straha, srce mi je ubrzano kucalo, osječao sam kao da me pozivaju. Dok sam išao između mezarova, pitao sam se, ko u njima sve leži: alkoholičari, oni koji su blud činili, sljedbenici strasti, oni koji su redovno klanjali i postili, čuvali se grijeha, oni kojii su pred narodom glumili da klanjaju a kad se osame, namaz ostavljaju?
Prišao sam praznom kaburu. Pogledao sam u njegovu dubinu i mračninu. Stajao sam iznad njega a obuzimao me je neopisiv strah. Zašto su mi noge tako teške, zašto su mi koraci teški? Mnogo sam kaburova vidio, ali ovaj je poseban, poseban je, jer ću ja sad u njega da legnem i to živ!!! Srce mi je opet ubrzano kucalo, osječao sam da ima neko iza mene i da mi puše iza uha… Tjerao sam sebe da siđem dolje, nisam imao snage, bojao sam se njegove dubine..subhanAllah, tako mal prostor će nekome biti džennetska bašta a nekome džehennemska dolina puna patnje.
Sišao sam polako, sjeo na sredinu kabura skupivši noge prema prsima. Zamisli, sjedim na mjestu na koje će svako doći i tu je kraj. To je jedino mjesto sa kojeg niko ne može pobjeći. Primakao sam svoja usta desnom zidu od kabura i počeo da prisluškujem i da polako dozivam onoga koji je ukopan nedavno pored kabura u kojem sad sjedim: “Prijatelju, gdje su ti sinovi, gdje su ti prijatelji i rodbina, gdje ti je bogastvo, kako si položio račun prve noći u kaburu, da li ti je tijesan ili prostran, kakvi su Munker i Nekir? Odgovora nema..
Naslonio sam glavu na zemlju i osjetio njenu hladnoću. Polako sam spustio leđa i legao. Zatvorio sam oči i tada mi je samo jedna misao proletila kroz glavu: Kako je u njemu biti mrtav?
Dok sam ležao, pogledao sam polako prema Lahdu (udubina u koju se stavlja mrtvac, malo se ukopa u stranu), iz njega je strujao neki povjetarac, a on je posebno bio mračan i tijesan. Lahd me je posebno prepao, ustao sam naglo i ponovo sam bio u sjedećem položaju. Dok sam sjedio, na um mi pade da se sa svakom dženazom požuriva i onda te u kabur spuste tvoji najbliži, a zatrpavaju te takvom brzinom kao da žele te se što prije riješiti. A kad završe, imam kaže: “Dovite za vašeg brata, on se sada ispituje..“ Oni odoše, a ja ostah sam, prepušten Allahovoj milosti.
Sjetio sam se zašto je Sufjan es-Sevri, rhm, govorio u svom kaburu: “Vratite me, moj Gospodaru!“ Izašao sam polako a noge su mi drhtale, dok sam izlazio i rukama „čupao“ zemlju, činio sam istigfar i kao malo dijete sam sebi govorio: “Neću više nikada, neću više sabah prespavati!“ Bio sam slomljen i umoran.
On je prespavao samo nekoliko sabaha! Šta je sa onima koji nisu nikad Allahu na sedždu pali? Šta je sa onima koji klanjaju od bajrama do bajrama, šta je sa onima koji dženaze posmatraju sa strane a smatraju se muslimanima? Kako će oni da legnu u kabur i kako će da polože račun. Nek znaju, Allah jeste Milostiv, ali Njegovu milost treba zaslužiti i u isto vrijeme je On i Pravedan!
