Piše mi jedan zabrinuti prijatelj da je u zadnje vrijeme svjedok sve češćih odlazaka mladih stručnjaka na Zapad i pored visokih primanja u našoj državi.
Jedan njegov prijatelj je odbio ponudu da radi za platu veću od 3000 eura, od svoje kuće, i sprema se da ide za Njemačku.
Veli, udarila ih “zlatna groznica”, i uopće ne razmišljaju šta će biti sa njihovim porodicama kada odu tamo, a nije im potreba.
Mogu razumjeti, kaže on, da neko ko se nije uspio snaći ovdje i nije mogao naći odgovarajući posao, ode, ali da odu potpuno situirani ljudi, koji imajiu dobro plaćen posao, kuću, auto i sve ostale ugodnosti, iz svoje u tuđu zemlju, to mu nikako ne ide u glavu.
Ja sam nedavno čitao ispovijest jedne hrvatske porodice koja je odlučila vratiti se u Hrvatsku nakon što su saznali da njihova maloljetna kčerka želi promijeniti spol, a onda ih je ona prijavila policiji i vraćeni su s granice.
Još su ih natjerali da plate kaznu kčerci za nanesenu duševnu bol i neku kaznu prema državi.
Ne bih generalizovao stvari, i ne bih ulazio u bilo čijie privatne odluke, neka ide ko gdje želi, ali ljudi moji nije ni tamo zlato na granama, a i da jeste, pa nije zlato najveća vrijednost za koju se jedan musliman bori na ovom svijetu, i nije vrijedno svih rizika koje sa sobom nosi odlazak u taj od Boga i tradicionalnih vrijednosti sve više odrođeni svijet.
A posebno ako sve što tamo tražiš već imaš u svojoj domovini, na dohvat ruke, sa svojom porodicom i narodom.
Što se mene lično tiče, a to je subjektivni osjećaj i stanje, ja ne bih dao jedan ezan, kojeg slušam svaki dan za svo njemačko zlato, ne dao mi Allah samo ljutu muku, pa da moram.
Kad vidim one narko bande po Americi, i koliko se ljudi tamo drogira, ne bih živio tamo ni za svo zlato svijeta.
Allah najbolje zna!
Ja ne bih dao jedan ezan, kojeg slušam svaki dan za svo njemačko zlato
Najnovije
