Da li je potrebno da neko umre, pa da spoznamo njegovu vrijednost i da se prema njemu odnosimo s poštovanjem? Koliko smo puta vidjeli nekoga s kim niko nije bio zadovoljan, ali kad je preselio na ahiret, svi su rekli da je bio dobar?
Kao da je smrt uvjet nečije dobrote. Neki ljudi imaju srca poput kabura, ne vole,ne grle i ne prihvataju nikoga osim mrtvace. Za takva srca, samo su mrtvaci dobri.
Kažu, bila dvojica braće. Jedan je mnogo volio slušati glasnu muziku, a mlađi je bio čista suprotnost. Kada bi u autu prolazili, pored kaburistana, stariji brat, smanjivao je muziku. Čim bi prošli, ponovo bi odvrnuo do daske. ” Zašto to radiš?”- pitao je mlađi brat. ” Iz poštovanja prema mrtvim”-reče stariji brat. ” A živi koji pored tebe sjedi cijelo vrijeme, ne zaslužuje tvoje poštovanje” – pitao je mlađi brat. ” Hajde šuti, balavac jedan!”- reče stariji brat. Tog dana , mlađi brat je shvatio da ljudi poštuju mrtvace iako ih ne znaju.
Dok, žive ne poštuju toliko, pa makar ih i dobro znali. Sve je više prisutan sindrom uzdizanja mrtvaca koji su bili zanemareni dok su bili živi.
Lijepo li je rekao jedan mudrac:” Juče je moj komšija umro od gladi, a na njegovoj dženazi najeli smo se janjetine!” Jedna ruža poklonjena živom insanu, bolja je od hiljadu buketa na njegovom kaburu. I živi ljudi imaju vrline i dobrote u sebi. Kako hvalimo mrtve, hvalimo i žive, prije nego bude kasno.
Ismet ef. Bašić, cazin.ba
