Ubistva u Bijeljini: Sjećanje na žrtve i kontroverze oko dokumentarnog filma
U petak, 14. novembra, u bijeljinskom Centru za kulturu, biće prikazan dokumentarni film pod nazivom “Komandant Sara – najmlađi general policije Srpske”, čiji je autor Ljubiša Milutinović. Ovaj film posvećen je osobi koja se trenutno suočava s optužbama za jedan od najstrašnijih ratnih zločina u Bosni i Hercegovini – ubistvo 22 nevinih građana, među kojima se nalazilo sedmero djece i osam žena. Zločin se odigrao tokom noći između 24. i 25. septembra 1992. godine, kada su pripadnici specijalne policijske jedinice, poznate kao Pahuljice, izvršili masakr u Bijeljini.
Tragedija koja se dogodila u Bijeljini ostavila je duboke ožiljke ne samo na porodicama žrtava, već i na čitavoj zajednici. Goran Sarić, koji je bio komandant specijalne policije MUP-a RS-a, dobrovoljno se prijavio da učestvuje u ovom zločinu, a prema optužnicama Tužilaštva BiH, bio je jedan od prvih koji je pucao na nevine civile. Iako je već ranije bio optuživan za ratne zločine, uključujući genocid u Srebrenici, nikada nije odgovarao za svoja djela, što se može smatrati sramotom za pravosudni sistem u BiH. Mnoge porodice žrtava i dalje traže pravdu, dok se zločini iz prošlosti često minimiziraju ili zaboravljaju.
Prva reakcija na film i osuda zločina
Reakcija na najavu filma došla je brzo i snažno. Advokat Duško Tomić javno je izrazio svoje negodovanje, nazivajući film propagandom koja bi trebala biti zabranjena. “Stidim se zbog ovog propagandnog filma i tražim da se zabrani njegovo prikazivanje”, izjavio je Tomić, naglašavajući važnost sjećanja na žrtve i osudu njihova ubistva. Njegove riječi reflektuju zabrinutost mnogih građana koji smatraju da glorifikacija zločinaca predstavlja dodatni udarac porodicama žrtava koje se bore s traumama prošlosti.
Ovaj zločin nije bio izolovan slučaj; on je dio šireg konteksta zločina koji su se dogodili u BiH tokom rata. U Bijeljini, kao i u mnogim drugim dijelovima zemlje, stotine nevinih žrtava su stradale, a njihovi ubice često su ostali nekažnjeni. Kako bi se razumjela težina situacije, važno je napomenuti da su mnoge žrtve bile obični ljudi – roditelji, djeca, žene – koji su samo tražili sigurnost u svom gradu. Ovaj slučaj ukazuje na potpunu neosjetljivost društva prema ratnim zločinima, posebno kada se zločinci pokušavaju glorificirati kroz različite medijske projekte, što dodatno otežava proces izgradnje mira i pomirenja u postratnoj Bosni i Hercegovini.
Kontekst ratnih zločina u Bijeljini
Bijeljina, kao grad sa bogatom istorijom, tokom rata proživjela je mračne trenutke. Poznato je da su u ovom gradu postojali trgovi i ulice nazvane po poznatim ličnostima iz srpske nacionalističke povijesti, kao što je Draža Mihajlović. Ova simbolika dodatno komplicira aktuelnu situaciju i stvara podjele među građanima. Mnogi se pitaju kako je moguće da se ovakve ličnosti slave u gradu gdje su se dogodili strašni zločini. Ovakve stvari ne samo da otežavaju proces pomirenja, već i perpetuiraju kulturu nasilja i nepravde.
Uprkos tome što se o ovakvim zločinima zna, procesi su često sporadični i neefikasni, ostavljajući mnogo porodica bez pravde. U javnosti se često postavlja pitanje: kako je moguće da se zločinci ne samo izlažu pravdi, već i dobijaju priznanja? Ova situacija ukazuje na potrebu za dubljom analizom i promjenom unutar pravosudnog sistema, kako bi se osiguralo da se pravda ne samo da dogodi, već i da se prepozna i osudi svaki zločin. Potrebna je snažna volja društva i institucija kako bi se svi zločini iz prošlosti konačno procesuirali i kako bi se pružila pravda porodicama žrtava.
Zaključak: Vrijeme za suočavanje sa prošlošću
Dokumentarni film “Komandant Sara” može poslužiti kao povod za raspravu o mnogim važnim pitanjima vezanim za ratne zločine i pravdu u BiH. Prikazivanje ovog filma može otvoriti stare rane, ali također može postaviti temelje za buduće razgovore o pomirenju i pravdi. S obzirom na sve što se dogodilo, važno je da se svi, ne samo pravosudne institucije, već i šira javnost, aktivno angažiraju kako bi se osiguralo da se pravda postigne i da se nikada ne zaborave žrtve. Ratne traume i sjećanja na nevine žrtve moraju ostati u središtu naših razgovora o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Osim toga, društvo mora pronaći načine da se suoči sa svojom prošlošću i izgradi održiv mir. To uključuje obrazovanje, dijalog i otvorenu diskusiju o temama koje su često previđene ili ignorisane. Samo kroz iskrenu refleksiju o onome što se dogodilo i kroz priznanje patnje žrtava možemo početi proces ozdravljenja i pomirenja. Ne smijemo zaboraviti lekcije iz prošlosti, već ih koristiti kao temelj za izgradnju bolje budućnosti za sve nas.
