Foto: Ilustracija
Vremešni je starac otišao živjeti sa svojim sinom, snahom i četverogodišnjim unukom. Starčeve su ruke drhtale, vid mu je bio zamućen, a korak mu je posrtao. Familija je jela zajedno za stolom. Međutim, staračke drhtave ruke i gubitak vida bile su razlog poteškoća za vrijeme jela…
Zrna graška padala su sa kašike na pod. Kad bi uzeo čašu, mlijeko bi se prolilo po stolnjaku. Taj je nered ljutio sina i snahu.
“Moramo nešto učiniti s ocem”, naposljetku je poručio sin. “Dosta mi je ovog prolijevanja mlijeka, bučnog jedenja i hrane po podu….”
Stoga su muž i žena postavili mali stol u uglu sobe. Tu je djed jeo sam dok je ostatak familije uživao u obroku.
Nakon što je djed polupao tanjir ili dva, hrana mu je bila posluživana u drvenoj posudi. Kad bi familija pogledala u smjeru djeda, ponekad je u njegovom oku bila suza. Još su uvijek jedine riječi koje su za njega imali – kada bi mu pao tanjir ili je prosuo hranu – bile oštre opomene.
Sve je to četverogodišnjak posmatrao u tišini.
Jednom prije večere, otac je primijetio da se njegov sin igra s komadićima drva na podu. Upitao je dijete: “Šta to radiš?”, dječak je odgovorio: “Oh, pravim posude za tebe i mamu iz kojih ćete jesti kada ja odrastem”.
Ove su riječi tako pogodile roditelje da su ostali bez teksta. Suze su počele potocima teći niz njihove obraze… Iako nisu izgovorili ni jednu riječ, znali su šta moraju učiniti. Te je večeri muž uzeo djeda za ruku i nježno ga doveo natrag za stol. A iz nekog razloga, činilo se da ni muž ni žena nisu brinuli kada je pala viljuška, kada se mlijeko prolilo, ili se stolnjak zaprljao…
(Doznajemo.com/novizivot.net)
