Piše: Yasin Aktay / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Historija se ponavlja. Naš pjesnik Muhamed Akif je ovu poznatu izreku prokomentarisao riječima: ”Eh, da se barem uzme pouka iz historije.” On je dobro znao da se u ovom krije problem čovjeka – učenje lekcija i uzimanje pouka -, budući da čovjek ponavlja istu grešku koja je počinjena hiljadama i milionima puta, ponavlja je kao da se nikada prije nije dogodila.
Jasno je da ljudski nedostatak nije u znanju i spoznaji. Bez obzira na stepen znanja kojim raspolaže, vidjet ćeš kako on pada na prvom ispitu tog znanja i to u osnovnim i najjednostavnijim segmentima, čak i u onim oblastima u kojima se smatra specijaliziranim stručnjakom ili pak misli da je dostigao taj nivo.
Naravno, ograničavanje znanja samo na informacije znači ponavljanje greške koju ljudi više puta čine. Informacija i znanje nisu dovoljni sami po sebi, već im je potrebna svijest, a nije dovoljna ni sama svijest, već joj je potrebna pažnja i budnost, a budnost zahtijeva postojanost koja opet zahtijeva namjeru (nijet) i volju.
Historija se ne može opisati kao objektivan i nepristran zapis o prošlim događajima, već je ona nauka o lekcijama i poukama. Poznato Ibn Haldunovo djelo Mukaddima predstavlja uvodno izlaganje koje nam nudi metodologiju i opći pregled lekcija i pouka naučenih iz historije.
Mukaddima je zapravo knjiga pouka. A to znači, događaji koji su se dogodili u prošlosti mogli bi se dogoditi i danas. Naravno, ne bi se mogli ponoviti da su uzete pouke, ali ti, o, čovječe, bez obzira na tvoje znanje i spoznaju, vidiš da upadaš u isti nemar i ponavljaš iste greške.
Zbog toga sura El-Fatiha, koju svakodnevno učimo desetine puta, sadrži dovu: ”Uputi nas na Pravi put”, tj., put koji nije kao put onih koji su nemarni i zabludjeli.
Uputa nije ograničena samo na usmjeravanje prema Pravom putu, već ona uključuje i pripremu i usklađivanje sa ovim putem, podnošenje poteškoća i stvaranje uvjeta, te unutarnje i vanjske podrške koja ima zadatak da putnika usmjeri prema Pravom putu bez utjecaja faktora skretanja i odstupanja (devijacija).
To je upozorenje od najveće važnosti, da bi nas podsjetilo na one prije nas koji su napravili greške i bili nemarni, tako da ne ponavljamo njihove greške. Jer, mi u osnovi nemamo nikakvu privilegiju u odnosu na njih, pa ako budemo postupali kao i oni, onda ćemo bez sumnje upasti u iste greške.
Naprimjer, kada se Časni Kur’an bavi nekim greškama Jevreja ili kršćana, on se time ne bavi samo da bi ih kritizirao i pokazao koliko su griješni i loši, niti da bi se istakla naša prednost nad njima. Upravo obrnuto, zato što postoji mogućnost da istu grešku počine muslimani, Kur’an nam prenosi kazivanja o prijašnjim narodima kako bismo uzeli pouku i kako ne bismo napravili istu grešku.
Međutim, kada muslimani emanet koji im je povjeren shvate kao sredstvo za privilegiranje i premoć nad ostalim ljudima, oni će upasti u ono u što su Jevreji upali i u istoj grešci će se izjednačiti sa njima.
Dakle, emanet koji je povjeren i predat muslimanima, nije im predat radi ostvarivanja prevlasti ili privilegija, već kao uzvišena misija koja ih obavezuje da uspostave pravdu i Allahovu milost među svim ljudima. I ako bi muslimani to povjerenje pretvorili u sredstvo rasne ili klasne superiornosti i nadmoći, kao što su to učinili Benu Izraelćani (sinovi Izraela), tada bi upali u istu zabludu kao i oni. Ali da ne bi upali u to, oni nemaju ništa osim budnosti i opreza.
Kada je Saudijska Arabija nedavno pokrenula bojkot i uvela zabranu turske robe, uspoređivali smo to sa bojkotom i opsadom koju su Kurejšije nametnuli porodici Benu Hašim na čelu sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem. Također smo posebno kritizirali bahatost zbog koje su se stavili u ulogu Opskrbitelja, Onoga Koji daje nafaku kome hoće, a uskraćuje kome hoće. Naglasili smo da je Er-Rezzak – Opskrbitelj samo Allah i, hvala Allahu, Turska nije osjetno pogođena takvom praksom.
No, nakon članka u kojem sam se time pozabavio, pokrenuta je intenzivna kampanja i propaganda kroz saudijske medije, optužujući me za tekfirenje saudijskih vlasti. Mislim da je suvišno da to poričem i da apsolutno nikada nisam koristio ovaj izraz, jer tekfir nije naša praksa. Islam je potpuno jasna vjera, i svako ko kaže: ”Ja sam musliman”, ne može se tekfiriti i proglašavati nevjernikom bez presude šerijatskog suda.
Mi, dakle, nemamo ovu tekfirsku kulturu i nismo dio tog mentaliteta, ali to ni u kom slučaju ne znači da ne krititiziramo praksu saudijskih muslimana (u ovom slučaju saudijskih vlasti) i po potrebi takvu praksu uspoređujemo sa onim što su radili mušrici, Jevreji, kršćani ili veliki grješnici u prošlosti, ukoliko postoji osnova za takvu usporedbu.
Štaviše, mi danas sa žaljenjem kažemo i konstatiramo da su mučenja, ponižavanja i ubijanja kojima su muslimanski alimi, mislioci i intelektualci izloženi u zatvorima Saudijske Arabije, UAE-a i Egipta, premašila mučenja i zlostavljanja kojima su izloženi muslimanski zatvorenici u Izraelu. Činjenica da su oni (muslimanski vladari u spomenutim državama) muslimani ne daje im veću privilegiju u odnosu na Jevreje, niti ih to oslobađa odgovornosti za zlodjela koja čine prema islamskim učenjacima.
Islamski učenjaci su nasljednici Allahovih poslanika, a ugnjetavanje i nepravda kojima su ti učenjaci izloženi u zatvorima muslimanskih zemalja, smatra se zulumom prema poslaničkom pravu i njihovom nasljeđu. Da, napravili smo tu usporedbu nadajući se da bi iz toga mogli uzeti lekciju ili savjet. Ali u svakom slučaju, dobro je da budu osjetljivi na pitanje tekfira, jer se nadamo da će im to povećati želju da uzmu pouku i da priznaju i isprave svoje pogreške prenosi saff
