Leopold Weiss (Muhamed Asad), rođen je u Livowu, Austrija (kasnije Poljska) 1900. godine, a u dobi od 22 godine posjetio je Bliski istok. Kasnije je postao izvanredan strani dopisnik Franfurtur Zeitunga, a nakon prelaska na islam putovao je i radio od sjeverne Afrike do dalekog istoka i Afganistana. Nakon godina predanog učenja postao je jedan od vodećih učenjaka našeg doba. Nakon uspostave Pakistana, imenovan je direktorom Odjela za islamsku obnovu, Zapadni Punjab, a kasnije je postao pakistanski alternativni predstavnik u Ujedinjenim narodima.
Dvije važne knjige Muhameda Asada su: Islam na raskršću i Put u Mekku. Također je i radio na engleskom prijevodu Časnog Kur’ana, koji je završio i preminuo.
“Godine 1922. napustio sam svoju rodnu zemlju, Austriju, kako bih putovao kroz Afriku i Aziju kao specijalni dopisnik nekih od vodećih kontinentalnih novina i od te godine nadalje gotovo cijelo vrijeme proveo na istoku. Pred sobom sam vidio društveni poredak i pogled na život bitno drugačiji od europskog i od samog početka u meni je rasla simpatija prema mirnijem – prije bih rekao: mehaniziranijem načinu života u Europi.
Ta me simpatija postupno dovela do istraživanja razloga takve razlike, te sam se zainteresirao za vjerska učenja muslimana. U to vrijeme taj interes nije bio dovoljno jak da me uvuče u okrilje islama, ali mi je otvorio novi vidik naprednog ljudskog društva, pravog bratskog osjećaja. Međutim, činilo se da je stvarnost muslimanskog života vrlo daleko od idealnih mogućnosti danih u vjerskim učenjima islama.
Što god da je u islamu bio napredak i pokret, pretvorilo se među muslimanima u indolentnost i stagnaciju; sve što je bilo velikodušnost i spremnost na žrtvu, pretvorilo se, među današnjim muslimanima, u uskogrudnost i ljubav prema lakom životu. Potaknut ovim otkrićem i zbunjen očitom nepodudarnošću, pokušao sam pristupiti problemu koji je predamnom s intimnijeg stajališta: to jest, pokušao sam sebe zamisliti kao da sam u krugu islama. Bio je to čisto intelektualni eksperiment; i otkrio mi je, u vrlo kratkom vremenu, pravo rješenje. Shvatio sam da se jedan i jedini razlog društvenog i kulturnog propadanja muslimana sastojao u činjenici da su postepeno prestali slijediti islamska učenja.
Islam je još uvijek bio tamo; ali to je bilo kao tijelo bez duše. Islamsko društvo je od samog početka građeno samo na vjerskim temeljima, a slabljenje temelja nužno je oslabilo kulturnu strukturu.
Što sam više shvaćao koliko su učenja islama konkretna i neizmjerno praktična, to je više postajalo moje pitanje zašto su muslimani napustili punu primjenu tih učenja na stvarni život. Razgovarao sam o ovom problemu s mnogim mudrim muslimanima u gotovo svim zemljama između Libijske pustinje i Pamira, između Bospora i Arapskog mora. Gotovo je to postala opsesija koja je u konačnici zasjenila sve moje druge intelektualne interese u svijetu islama.
Traganje je stalno raslo – sve dok ja, nemusliman, nisam razgovarao s muslimanima kao da ja branim islam od njihovog nemara i indolentnosti. Napredak je za mene bio neprimjetan, sve dok mi jednog dana – bilo je to u jesen 1925. godine, u planinama Afganistana – mladi guverner provincije nije rekao: “Ali ti si musliman, samo što sam to ne znaš”. Pogodile su me te riječi i šutio sam. Ali kada sam se 1926. godine vratio u Europu, vidio sam da je istina i da je logična posljedica toga da prihvatim islam.
Toliko o okolnostima kada sam postao musliman… Od tada su me stalno iznova pitali: “Zašto si prihvatio islam? Što te je privuklo?” – i moram priznati: ne znam nijedan zadovoljavajući odgovor. Nije me privuklo neko posebno učenje, već cijela divna struktura moralnog učenja i praktičnog načina života. Ne bih mogao reći, čak ni sada, koji me aspekt toga privlači više od drugog.
Islam mi se čini kao savršeno arhitektonsko djelo.
Svi njegovi dijelovi skladno su koncipirani da se međusobno nadopunjuju i podupiru: ništa nije suvišno i ništa ne nedostaje, što je rezultat apsolutne ravnoteže i čvrste staloženosti. Vjerojatno je na mene ostavio najjači dojam taj osjećaj da je sve u učenjima i postulatima islama “na svom mjestu”. Uz to su mogli biti i drugi dojmovi koje mi je danas teško analizirati. Uostalom, radilo se o ljubavi; a ljubav je sastavljena od mnogih stvari; o našim željama i našoj samoći, o našim visokim ciljevima i našim nedostacima, o našoj snazi i našoj slabosti. Tako je bilo i u mom slučaju. Od tada sam nastojao naučiti što više o islamu. Proučio sam Kur’an i Poslanikovu predaju, sallallahu alejhi ve sellem; proučavao sam jezik islama i njegovu historiju, i dobar dio onoga što je napisano o njemu i protiv njega. Proveo sam više od pet godina u Medini, da bih mogao doživjeti nešto od izvornog okruženja u kojem je ovu vjeru propovijedao Poslanik.
Kako je Hidžaz centar okupljanja muslimana iz mnogih zemalja, uspio sam usporediti većinu različitih vjerskih i društvenih pogleda koji prevladavaju u islamskom svijetu u današnje vrijeme. Te studije i usporedbe stvorile su u meni čvrsto uvjerenje da je islam, kao duhovni i društveni fenomen, još uvijek unatoč svim nedostacima uzrokovanim nedostacima muslimana, daleko najveća pokretačka snaga koju je čovječanstvo ikada iskusilo; i sav moj interes od tada je bio usmjeren na problem njegove regeneracije.“
Izvor: https://www.islamweb.net/
