Ispričat ću vam svoj put ka namazu, kako sam započela. Naime, dolazim iz Hrvatske, a sigurno ste čuli da je u 3. mjesecu bio potres i to dosta velike jačine. Bila je noć i rekla sam sebi – sutra ću klanjati podne namaz, ali ne i sabah, jer sam bila lijena ustati. Sada sam imala vremena jer smo bili u karantinu, što znači da me ne spriječavaju dnevne obaveze. To jutro nikad neću zaboraviti.
Roditelji su taman klanjali sabah namaz i onda je počelo tresti. Ja sam ustala u tolikom šoku da nisam bila svjesna šta je to, mislila sam da je smak svijeta. A ja nisam spremna bila, nit sam imala abdest da bih klanjala nit išta. U tom momentu svugdje je nestalo struje od jačine potresa, ali sva sreća da je bilo vode u cijeloj toj strci. Iz vedra neba počeo je padati snijeg, ljudi svi van s maskama. To je bilo jedno apokaliptično, traumatično jutro. U cijeloj zbrci ja sam naumila da se okupam i uzmem abdest, na šta se mama zabrinula jer je cijelo vrijeme treslo. Za minut sam bila gotova, kad ono opet potres. Bila sam koliko-toliko prisebna, završila sam što sam naumila. Allah je gledao na sve nas, vjerujem da je to bila opomena.
Od toga dana sam počela klanjati svih 5 vakat namaza, elhamdullilah. Hvala Allahu na tome, nikad nije kasno početi. Započela sam sa svojim namazom kad mi je Allah bio najpotrebniji. Uputio me je na pravi, ispravan put, jer bez namaza ne možeš živjeti, to je ta konekcija sa Allahom, našim Stvoriteljem. Bilo s zemljotresom ili ne, svakakako me uputio na pravi put.Stoga, draga braćo i sestre, ovo je moj put ka počinjanju s namazom i inšallah da tako i ostane. Nikad ne ostavljajte to za sutra, jer se ne zna ništa u životu, kakav je plan za vas, sudbina. Allah vas sve uputio na pravi put i ojačao iman, din i vjeru. Svako dobro vam želim od srca.
Sestra A.
n-um
