Moji roditelji su se vratili u srpski entitet. Imali su jedan mali izvor pitke vode, koji je bio slabog pritiska, pa su muku mučili s vodom. Morali su ugraditi i pumpu koja bi omogućila da voda malo bolje teče. Naravno, to mjesto je prije rata imalo veliki izvor koji je bio dovoljan za sve njegove stanovnike. Međutim, zbog jednog nesretnog slučaja, taj izvor je prekinut. Kada bi kiša padala, izvor mojih roditelja bi se zamutio, pa su morali kupovati vodu za piće, ili u kanisterima donositi sa izvora jedne porodice koji su bili nešto dalje od naše kuće. Nedugo zatim izvor je počeo da daje još manje vode i na kraju je presušio. Tuga mojih roditelja bila je velika. Nisu znali šta da rade, kome da se obrate za pomoć da im posudi vodu uz novčanu naknadu, naravno. Izbor je pao na moju strinu.
Ona je živjela sama, moj stric je preselio i imali su vodu iz najboljeg izvora, koji je mogao podmiriti vodom čitavo mjesto. Međutim, taj izvor je dijelilo samo pet porodica. Moj babo je otišao do žene svoga rahmetli brata i ispričao joj svoje iskušenje sa vodom i upitao je da li bi ona htjela dati da se i moji roditelji služe tom vodom jer njoj ta voda teče ispred kuće, toliko je ima viška, i ide u obližnju rijeku. Nadao se moj babo da će moja strina, a njegova snaha, od sveg srca dati mojim roditeljima da se posluže vodom dok oni ne nađu bolje rješenje. Njen odgovor je bio takav da se babo vratio kući, stavio ruke preko lica i gorko zaplakao. Bilo mu je tad oko 75 godina.
Nismo znali šta se desilo i čekali smo da se on smiri od plača, a onda je rekao da je rekla: “Da moj otac (taj i taj) ustane iz zemlje, ne bih mu dala vodu!” Šok i nevjerica. Svi smo plakali. Zar je moguće da se neko igra tako teškim riječima, zar je moguće da neko ne da ono što Allahu pripada i što je Allah dao na korištenje? Zar neko ne bi poželio da se osevapi na taj način da pomogne mazluma u nevolji, da dadne vodu za devet članova porodice koji klanjaju, poste, abdeste po čitav dan. Plakao je babo kao malo dijete.
Nekoliko dana poslije toga, navrati iz dijaspore komšija koji rijetko ili nikako ne dolazi, a ima svoj izvor koji niko ne koristi. Nakon selama, babo mu ispriča svoju tugu sa vodom i reče kako iz kanistera piju vodu koju dovoze autom, i kako se pate. Čuo je komšija, naš kum, kako smo ga zvali, babinu priču i rekao: “Slušaj me, kume, od danas moja voda je tvoja voda, dok ste živi i vi i mi, a sinu i kćerki ću oporučiti da sam vam dao vodu i da znaju da je to sad vaša voda kao i moja.” A onda je rekao: “Kume, zar si zaboravio da sam ja prije rata deset godina nosio tvoju vodu i pio, i nikad mi nisi rekao, dosta je, nema više. Ako si ti zaboravio, ja nisam.”
Opet smo svi plakali, ali ovaj put od sreće, kako je Allah kuma poslao u momentu kad je bilo najpotrebnije, i kumovim sebebom vratio osmijeh na lica moje porodice. Plakao je babo opet, sad je plakao jer mu kum nije ni rod, samo komšija, a pokazao je toliko dobročinstvo. Ono što je najinteresantnije jeste kraj priče.
Nisu prošla ni tri mjeseca a dođe moja strina, usplahirena i potresena, sa viješću koju niko nije očekivao: bunar koji je ona zabranila mom babi je nestao! Bunar nestao! Voda se povukla, ni kap ne teče. Nevjerica i u njenim i očima moje porodice. Stvarno bunar nestao. Došla strina pitati može li joj babo autom dovesti vode za piće u kanisterima. Od tada je prošlo nekoliko godina. Strina nema vode i još uvijek joj voze vodu za piće. A moji imaju, hvala Allahu, vodu od kuma koji nije zaboravio njihovo dobročinstvo kad je on bio bez vode. Allahumme barik!
Tekst poslala sestra Ummu Habiba
