Preuzeto od: Miki Halil Muratovic
Odavno se nisam osjećao ovako tužno, prazno, ljutito, bespomoćno. Odzvanjaju mi u ušima Nezirine riječi “nemoj me zaboraviti Halile”, svaki put kad sam odlazio iz njene trošne kuće pune ljubavi, dobrote. Neću neno, eto mene opet ubrzo ne znajući da nam je to posljednja zajednička kafa, posljednji razgovori, posljednji osmjesi..falit će mi to puno. Zašto ovakva ljudska zloba?? Zbog čega??
Nena Nezira je imala 91 godinu, poprilično slabog vida, umorna, bolesna a opet uvijek nasmijana. Imala je malu trošnu kućicu punu ljubavi, malu baštu i veliko srce za sve koji su je obilazili, nekog je zvala “sin moj”, mnogu djecu “lijepi unučići moji” kako je od milja zvala mnogu djecu koja nikad nisu otišla od nje praznih ruku.
Živjela je od donacija i dobrih ljudi koji su brinuli o njoj, koji su često uživali slušajući njene interesantne priče. Život je nikad nije mazio.
Nena Nezira pronađena je u toj istoj trošnoj kućici krvnički ubijena. Ubijena je onako od čega se najviše bojala, da će joj neko provalili u kuću kad ona ne bude u njoj. Uvijek je žurila kući gdje god je išla na sijelo, to lično znam. Mnogi koji je poznaju u nevjerici su primili tu vijest. Kakvi to monstrumi žive medju nama!?
Da ti dragi Allah podari sve ljepote Dženneta sigurno si to zaslužila.
Spavaj mirno sad pahuljo moja izmučena.
svjetlo-dunjaluka
