U centru Sarajeva već 25 godina sjedi majka tragično preminulog Nermina Divovića, sedmogodišnjaka koji je 18. novembra 1994. likvidiran snajperskim hicem u Sarajevu.
Dženana Divović je tada teško ranjena, a 27 godina nakon sinove smrti prepuštena je sebi i milosti sugrađana.
Da je živ, Nermin Divović bi ovog oktobra napunio 34 godine. Zvjerski je likvidiran 18. novembra 1994. godine, dok je s majkom prelazio ulicu. Zvjerski – jer vjerovatno ne postoji nijedan drugi pojam koji bi bolje oslikao činjenicu da je sedmogodišnjak ustrijeljen sa jednog od okolnih sarajevskih brda dok je s majkom i sestrom išao u školu.
Snajperski metak pogodio je najprije njegovu majku u stomak, a zatim njega u glavu.
Dječak je odmah preminuo, a njegova majka i sestra su prevezene u bolnicu.Sada 27 godina kasnije, u Historijskom muzeju BiH otvorena je izložba kojom se javnost podsjeća na ratne užase u tzv. snajperskoj aleji, najsmrtnonosnijoj ulici u opkoljenom Sarajevu. Na datum kada je teško ranjena i kada je posljednji put vidjela sina, sada 60-godišnja Dženana Divović posjetila je muzej i slomila se kada je među eksponatima ugledala plavi džemper svog djeteta. Izložba je otvorena na godišnjicu njegove smrti, zbog čega je dan provela razgovarajući sa nekolicinom novinara o nenadoknadivoj boli i praznini koju osjeća već gotovo tri decenije.Samo Dženana zna koliko je teško bilo nekoliko puta odgovarati na ista pitanja novinara, a zatim se, nakon što se vrata izložbe zatvore, vratiti u surovu svakodnevnicu koju živi posljednjih 27 godina. Bol koju osjeća sigurno ne može u potpunosti obuhvatiti ni prenijeti nijedna novinarska reportaža. O tome govori kratko, tek toliko da odgovori na pitanje. Scenarij joj je već poznat – u ponoć na red dolazi 19. novembar, a s novim datumom i druge teme, godišnjice i dešavanja. O njenoj boli ponovo će se govoriti tek za 365 dana.Jutro nakon otvorenja izložbe sjela je ispred hotela Evropa, nenametljivo čekajući da je neko od prolaznika primijeti. Ukoliko uspije uhvatiti nečiji pogled, pozdravit će ga blagim osmijehom i strpljivo čekati sitniš kojim će kasnije kupiti skroman obrok za bolesnu porodicu. Svjesna je da mora skupiti dovoljno da nahrani bolesnog sina i supruga, ali ne želi tražiti jer vrlo dobro zna koliko malo imaju mnogi njeni sugrađani. Fotografiju sina ne pokazuje prolaznicima, o njemu govori samo ako je za to pitaju.
“Ništa se nije značajno promijenilo nakon obilježavanja godišnjice”, kaže nam nakon što smo se s njom sreli u starom dijelu Sarajeva, pa dodaje: “Ali nisam previše ni očekivala, ovako je posljednjih 27 godina. Jednom godišnje pričamo o tome, a onda nastavljamo dalje, do narednog novembra…”.
Čvrsto stišće jaknu koju joj je nedavno poklonila poznanica, namještajući se na podmetaču koji je posudila iz obližnjeg kafića. Na ovom mjestu je već 25 godina, a novac obično prikuplja od jutra do večeri. Priča nam kako sa porodicom živi u nešto više od 20 kvadrata stana koji je dobila od općine i kako, uprkos činjenici da štedi na svemu, jedva plaća režije i hranu. Umjesto drva loži papir, a ukućani dane provode umotani u deke jer, koliko god da se prostorija zagrije, rupe na prozorima neprestano rashlađuju cijeli stan.
“Mjesečno dobijem 150 KM zbog Nermina, kao naknadu za civilnu žrtvu rata. Dok sam mogla radila sam više, ali ko će sada zaposliti bolesnu ženu od 60 godina?”, tužno komentariše. Ne želeći da nas rastuži, pokazuje na jaknu i nasmiješeno govori kako će joj ova zima biti nešto toplija nego prijašnja. Zatim, ne sklanjajući blagi osmijeh s lica, kratko dodaje: “Ne želim da se žalim, zime su svakako sve kraće. Bit će to dobro”.
Osvrće se oko sebe i govori kako osjeća da će uskoro pasti snijeg. Cipele koje nosi nisu vodootporne i, kako kaže, namijenjene su samo za sunčanije dane te propuštaju “gotovo odmah nakon što u njima pređe kućni prag”. Ipak, glad i potreba ne pitaju, pa čak i po najvećim pljuskovima rizikuje prehladu i odlazi na mjesto gdje čeka saosjećanje i razumijevanje sugrađana. Prihvata svu hranu koju dobije, jer “prazan stomak ne bira” te redovno posjećuje Narodnu kuhinju – odakle uzima nareske i svjež hljeb.
Prije nego je Sarajevo opkoljeno i prije nego je komadić čelika odnio život njenog sina, Dženana i njena porodica su, kao i mnoge druge, živjeli sasvim normalno. Tragediju koju je započela loša politika ljudi koje rat nije ni okrznuo – dokračila je država, koja je porodicama poput Dženanine okrenula leđa, vješto ignorišući vapaje za pomoć piše Klix.
Iako nije moguće odjednom pomoći svakoj porodici koja živi u neimaštini, važno je početi od jedne. Napravite prvi korak tako što ćete donirati novac humanitarnoj akciji koju je portal Klix.ba pokrenuo u saradnji sa organizacijom Pomozi.ba. Novac za Dženanu i njenu porodicu moguće je donirati putem žiro i paypal računa, a želite li Dženani pomoći direktno – obratite se organizaciji Pomozi.ba ili redakciji našeg portala.
Dženani pored poziva na broj 17002 možete pomoći donacijama putem web platforme Pomozi.ba, uplatama putem PayPala ili ovih žiro računa.
RAČUNI ZA UPLATE
PayPal: paypal1@pomozi.ba (Dženana Sokolović)
Za uplate iz BiH:
UniCredit Bank 338-730-22202506-52
Intesa Sanpaolo Banka BiH 154-180-20085330-48
Raiffeisen Bank 161-000-02481200-94
Bosna Bank International d.d 141-306-53201196-79
NLB Banka d.d 132-260-20223371-17
Primalac: Udruženje “Pomozi.ba”, Dr. Fetaha Bećirbegovića br. 8, 71000 Sarajevo/Svrha: Dženana Sokolović
Za uplate iz inostranstva:
Banks name: Intesa Sanpaolo Banka BiH SWIFT CODE: UPBKBA22 IBAN: BA39 1541802008533048
Primalac: Udruženje “Pomozi.ba”, Dr. Fetaha Bećirbegovića br. 8, 71000 Sarajevo/Svrha: Dženana Sokolović
Za uplate na račun Pomozi.ba u Austriji: ERSTE BANK IBAN: AT64 2011182266475400 BIC: GIBAATWWXXX Wien, Oestereich Name: hilfhelfen-pomozi.ba Verwendungszweck: Dženana Sokolović
