Fahrudin nam je rana do kijametskog dana, slika našeg komšiluka
Fahrudin Muminović je dječak koji je preživio strijeljanje u Srebrenici kada je imao samo 7. godina. “Ja sam odlučio da otkrijem svoje ime. Želim da svi znaju šta sam i ko sam. Nema potrebe da se krijem” rekao je Fahrudin. Fahrudin je primjer svima ,kakvog dušmana Bosna ima. Fahrudin je svjedok dušmanskog hira , gdje dušman godine ne bira. Najveća rana Bosne , nikada neće zarasti. Zar će ikada juli prestati? Fahrudin Muminović je heroj!
Napomena čitateljima: priča koja slijedi je “ISTINA”
Bio je 14. juli u selu Urkovići kod Konjević Polja. Nije to bio običan julski dan,kakav bih trebao da bude. Pogotovo na selu , radilo bih se sijeno. Ali to je bio juli 1995. godine kada je na nišanu bilo sve , čak i dijete. Ratno stanje “doba poklajenja”. Jedni na silu hoće sve ,sve po zapovjedi poganog plana svojih nadređenih. -“Fahro sine , možeš li mi dodati sijalicu, da nam zavrnem, ova je pregorijela?” “Mogu babo, odmah ću .” Dok prilazi sobi , kroz prozor vidi dolazak neprijateljske vojske,koja ide prema porušenoj kući. “Babo,babo vojska ide prema kući” -“Sine sakrij se pod krevet, a ja ću u drugu sobu.” Dok se malo,nevino dijete koje ne zna šta je strah, šta je mržnja , šta je rat,sakriva kao u igri “skrivača” ali ne od svojih prijatelja , nego od svojih neprijatelja. Nisu oni samo njegovi neprijatelj , daleko od toga, to su neprijatelji svih oni koji se ne zovu kao oni, koji ne misle kao oni.
Udarci nogama od vrata ,koja bih jače puhanje iz usta otvorilo. “Gdje ste balije, m**** vam vašu, sve ću vas poklati.” Govore monstrumi , govore oni koji za sebe misle da su heroji, da su bitno , da od njih svijet zavisi. Isto taj monstrum pronalazi prvo babu ,obaraju ga na zemlju ,udaraju i vežu bijeli povez oko očiju. Bijeli povez da se ne vidi gdje ide , eto ti pameti njihove. Već mrtav čovjek da ne vidi gdje će udahnuti zadnji dah. Nije to bitno mrtvom čovjeku , ne mora on vidjeti gdje je ubijen?ko ga je ubijo? Kada ga je ubijo? On sa tim metkom koji je uzrok njegove smrti ide Gospodaru ljudi. Ide svome Bogu i Bogu svoga dušmana. Vjerujući i nadajući se Njegovoj milosti. Dok babo leži na zemlji u pogledom gleda one vojnike koji pretrazuju ostale sobe.
U nadi da ne pronađu dijete , svjestan je on da je rat, iako ga ne pronađu. Šta će dijete samo od sedam godina? Još u njemu nemiri vladaju , još se on boji malo većeg psa. Da krene ?Kuda? Pa ljeti kad ga kopriva ožari ,plače sat vremena od žare. A sada je juli, puno je žara. Ali nema veze , malo će biti miran jer neće znati da je tu kraj njegovom mezimcu Fahri. “Imamo još jednog baliju” reče pogani glas iz sobe. Onako jako, monsumski , taj prizor je isti kada na “Animal” kanalu gledaš kako lav, uzima onog malog jelena . Izvlače malog Fahru , bacaju ga po sobi ,također vežu bijelo platno. Bijelo platno , čisto ,nevino kao ovaj maksum. Zapitam često sebe , kakav čovjek možeš biti ili kakav ne čovjek pa da ti bezgrešno maksumče bude mrsko,bude krivo? A odgovor sam dobijo malo kasnije jer , do kraja monstrumskog pohoda ubijeno na stotine dječice .
Šta je njima bilo ono krivo? Krivo je zato što mu je najdraže bilo babino krilo , a njihov babo je njima smetao. Jer je bio musliman , pošteni insan. Koji je bolji od njih , i nikada on njemu to ne bi uradio , jer zna da njegov Gospodar to jasno zabranjuje: “…Ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva, – kao da je svim ljudima život sačuvao”.
El-Maida Ovaj ajet dolazi odmah poslije ajeta u kojima se govori o prvom zločinu ubistva koji se desio u ljudskom rodu, tj. ubistvu koje je počinio jedan od sinova Ademovih ubivši svoga brata. Izbaciše iz njihove kuće na zemlju baš kao kada se ćilim otresa. Na zemlju , bez imalo milosti . U grupu ih formiraše kao u šumi kad se vlaci saberu, pa vežu da bolje i brže skližu do prikolice. Međutim to nisu bila drva , to su bili insani. A čekala ih je prikolica. Prikolica od kamiona , gdje će se redati, jedni na druge baš kao drva. “Babo,babo ,babo” kroz suze govori nevino dijete. “Babo,babo, molim te javi se” , kroz suze ,plač , žalosno govori dječak. Da ne znam ko me je poslao , da ne znam čije je i šta mi je uradio njegov neko , ja bih se smilovao na dijete. Njegovo je da se igra, da pjeva , da se veseli. Nije njegovo da mu se kradu djetinjstva dani. Bog vas prikleo ,hej dušmani.
Da Bog da Vas njegova suza stigla, a stići će tako mi Boga. Odvojili ste nokat od mesa , vratit će se to vama. Plače dijete, plače zemlja. Dok njegova suze oblivaju lice. Padaju na onu zelenu travu, zelenu zemlju. Tada se moglo vidjeti rosa , u po’ julskog dana, rosa. Plače zemlja zbog dešavanja , kune ona onog koje uzrog. Plaće drvo pokraj kojeg prolaze, ove nevine duše. Dok su pješačili , čuli su se povici : “Kolji baliju” , “Ubi baliju” . U koloni nevini duša koja idu prema smrti, suzama prave stazu , izgovaraju molitve. Među njima i dijete , ne zna on šta ga čeka bolan. Plače doziva babu ali mu dušman upada u riječi , kroz smijeh govori: “Biće ti mrtav babo,baš kao i ti balinče. ” Uprna je mala duša , doziva i dozova: “Babo,babo “. Zna mali Fahro da bi samo jednom babu zvao , a on bih odmah došao. Kada bih nešto bilo samo bi rekao: “Ba..” ne bi stigao ni reći “..bo” on je već tu bio. Njegov super heroj , negov najbolji prijatelj. Sve je to bio njegov babo. Dok se kolona približavala kamionu , nastala je gužva ,gurkanje. Jer oni ne vide jedni druge , napamet idu. On opet doziva: “Babo,babo” , otac mu se odazvao, jer je bio blizu tada. Uhvati ga za ruku . Znate li koje tada bio najsretnije dijete na svijetu? Naravno, i ja znam. Bio je mali Fahro.
Mislio je da je došao ,njegov super heroj po njega. Sve je to mostrum posmatrao sa strane , i nako divljački razdvoji babu i sina. U tom spoticanju i padu na zemlju, Fahri spao onaj bijeli povez . Tada mala duša , u seharu svoje duše stavlja crnu sliku. Sliku koju ne može nikada izbrisati.Možete li se Vi zamisliti umjesto tog djeteta? Ne! Gledao je on Ramba nekad i onaj progon vijentnamaca. Ali nije bio svjestan da to može stvarnost , nije bio ni svjestan filma. Nego je više glumio Ramba , po njegovoj snazi i vještinama. Vidio je Fahro tu nevinu masu i zelenu ceradu kamiona. Da ne vidi sve , monstrum mu veže oči sa bijelom trakom. Kako to boli lada ono lijepilo priljepi za oči. Traka se već usijekla u oči i nije mogla spasti , to je i bio cilj. Jedan po jedan došli su na red svi , da uđu u tu prikolicu sa zelenom ceradom. Jadno dijete kroz šta prolazi.
Tijela se na tijela bacaju , udaraju se od one stranice ,baš kao klade. Jedni na drugima, težina , bol,patnja,zagušljivost , izmorenost i težina sudbine sve je to pratilo ovaj narod. Među tim ljudima bio je i Fahro, kako se nije ugušio , kako je preživio to niko ne zna. Nazvao bih ga: “Dijete sudbine” , duša mala, on opet nastavi po starom , dozivanje babe bilo mu je vraćanje nade. “Babo,babo,babo” , ali ko bi to čuo u onoj masi tijela? Niko! Odkud snaga tolika mališanu , upornost ne znam. Možda mu je spas bio što je bio dijete? Pa nije bio svjestan kroz šta sve prolazi. Šta ga se čeka i šta znače sva ta dešavanja. Kamion je išao , čuli su se zvukovi i ostalih. Ljetni dan, vrućina ,sparina, gužva , zagusljivost i na kraju metak. Sve se to dešavalo pod onom nebeskom kapom tog julskog dana. Dok je dječak išao , zelena trava je roslila. Uplakana trava , boli je teret , ne teret insana .
Već teret sudbine tih duša. Dok je dječak išao kaldrmom , kamen se smekšao. Smekšao se od boli sudine tih ljudi. A sunce žarko ,koji svoju ljepotu isticati voli, tada baš ,kao nikad , poželi da ne gori. Da svojom toplotom ne doprinosi muci. Kamion je stigao na relaciju Orahovac kod Zvornika. Prelijepe livade u Lažetama , nisu očekivale da će biti postelja čistim dušama. Više od hiljedu nevini duša spustiše glavu na tu ljepotu. A ona , ta prelijepa livada porosi. Ogasuli ih jer nije bilo vode , pruži ih džennetski miris , vrati im nadu. Pa vi ćete svi sada uživati u džennetskom hladu , ne sikirajte se , ne žalostite. Vas gore već iščekuju Džennetske hurije. Izlazi Fahro iz kamiona , u polunesvjesnom stanju , dešavanja unutra su ga doveli do toga. On je sada kao jastuk koju uzmeš i spuštaš. Leže mali Fahro na bosansku zemlju , ne znade još puno o njoj.
A vidjeh dosta njene ljepote , leže njoj a ona ga kao i ostale umije , pruži mu miris i duši toplinu. I počeo je , počeo je trenutak radosti za monstrume. Jedan po jedan se poredaše i počeše pucati. Ne zna Fahro šta je puška , šta je metak. Za nju je samo čuo i vidio na svadbama u selu. Ali ovolika paljba nije slutila na veselje. Osjetih on neku toplotu koja mu posta samo bliža.
Naglo osjetih bol u ruci i nozi , nije to bio onaj bol kada bih jabuke brao pa se za grane vješao. Pa bi ga mala ruka zaboli. Niti je to bio bol kada je sa prijateljima lopte igrao pa bi nogu uganuo. Nažalost nije, to je bio bol metka ispaljen iz neprijateljske strane. Nikada hava nije toliku bol osjetila neko kada je kroz nju prošao metak koji ide u malog Fahru. Bol je postala jača , da je se počeo uvijati , plakati , postalo je neizdrživo. Ali nije mogao napred, na njega su padala tijela ubijenih ljudi. Otežavala su mu sve , odjednom je počela krv da ga obljeva kao kad se na jezeru kupao. Osjetih onaj miris mesa , oko sebe malo rukom pipni , kao da dira meso kurbana. Obuzeo ga strah , srce malo počelo da iskače iz grudi. Jauci ljudi oko njega još više ga štraše. Ne vidjeh on ništa , zgod one trake na očima , spala je ona ali ostavila posljedice.
Neka sluz mu po licu , ali ne može ništa. Strah , bol , mučnina dadoh mu snagu pa počeo je pomalo sklonjati tijela sa sebe i kao mali mrav izbijati iz gomile komada mesa. Polahko prelazi preko mrtve rodbine, prijatelja,komšija. Možete li se zamisliti na mjestu novog dječaka? Ne , naravno. “Neću,neću,neću ” govori dijete kojim strah vlada. Ustaje i gleda u oči one koji to učiniše. Zamislite taj prizor tako vam Boga , ustaje dijete sa slikom mrtvaca. Na njemu krv , komadi mesa i puza prema njima. Nije ovo lovačka priča , ovu su preživljavale žrtve genocida. Monstrumi koji su činili zločine namjerno , neki sretni zbog toga,neki što moraju ostali su šokirani kada iz komada mesa izlazi dijete. Taj prizor je sličan kao kada vuk upadne u stado ovaca pa iz raskomadani ovaca izlazi malo janje. Jadno dijete,majko draga izalzi pravo na čopor monstruma. I ako šokirani ,vođa monstruma zapovjedava: “Šta čekate , završite to” , vojnici su bili u šoku ali nisu mogli podići svoje puške.
A on im ponovo zapovjedi : “Zar ne čujete naređenje , završite to” , ali ne čuje se pucanj , samo jauk skoro mrtvih ljudi. A jedan od vojnika , vjerovatno onaj koji je tu došao što mora reče: “Imate i vi pištolj , izvadite ako želite dokusuriti malog” ali nije ni on izvadio pištolj , nego ponovo naredio: “Vratite dijete džipom u osnovnu školu na Grbavicama kod Zvornika , nek se “uredi” za drugo streljanje. Inače su u školi pili zarobljenici i odvođeni na streljanje. Taj džip kojim će mali Fahro ići nazad i čekati drugo streljanje , nazvao bih “džip spasa”. Vozač tok džipa je bio dobar čovjek , smilovao se na nevino dijete , ranjeno dijete i upalio mu svijetlo , radio i unosio ga unutra. A dijete baš kao i svaki čovjek u muci zove one najdraže, mali Fahro niz prozor se okreće i zove: “Babo,babo,babo” , a vozač ga tješi , ma ko će dječije upalakne oči utješiti osim roditelja. Krvavo, izmoreno,mučeno dijete ide da se “uredi” za drugo streljanje. Ali vozaču proradi ona ljudska,ona moralna ,roditeljska savijest , pa dječaka umjesto u školu vozi u Zvornik u bolnicu.
Govori kako je našao dijete u šumi , ranjeno, bolesno,iscrpljeno i ostavlja ga u životu bez života. Fahro tu ostaje sam , prolazi kroz patnju,bol, psihičke i fizičke traume koje su mu nanijeli oni monstrumi. I tako jedan dječak koji je kao mali ostao bez majke koja mu je umrla rađajući mu sestru , u sedmoj godini svjedoči strašnom zločinu i smrti svoga oca. Ostaje osam mjeseci u bolnici. Najbolji amidža na svijetu ,traži svoga bratića , bezuspješno i nakon trećeg puta uspjeva da ga pronađe, jedva ga prepozna i prebaci u Tuzlu. U otpusnici iz bolnice piše da su ga “našli u šumi” . Nigdje ne piše da je to dijete ranjavano ,mučeni, sa doživotnim traumama. Dječak koji kada vidi vojnu uniformu, skače od straha i bježi. Odrastao je on , smogao snage i vratio se tamo gdje je sve počelo . Ne želi se on plašiti , već želi da obnovi kuću odakle su ga istjerali zločinci zajendo sa njegovim ocem. 2007. godina Haag suđenje sedmorici visoki oficira.
Za genicid zločine u Srebrenici i Žepi. Svoju priču zaštićeni svjedok, bivši vozač Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske priča: “Iz te gomile mrtvih ljudi, gdje se puše, to više ne liči na ljude to je gomila mesa, iz te gomile mesa izlazi dječak od pet – šest godina. Izlazi živo biće i kreće se prema putu tom gdje stoje momci s automatskim puškama, koji su završavali to što su završavali, i dijete ide prema njima. I muk je. Sva vojska i sva policija, ti momci koji su olako pucali, a neki su to rado radili, spustili su puške. Dijete je bilo prekriveno dijelovima utroba ostalih pogubljenih.I on je mene uzeo, ščepao za ruku. Ljudi, ne bih želio nikome da doživi taj stisak djeteta od šest, sedam godina.
Mene je zaboljela ruka. Ja sam se okrenuo da vidim koju to snagu dijete ima.” Fahrudin je isto svjedočio u Haagu , kao zaštićeni svjedok RM-313. Nakon dugo godina odlučio je odkriti svoj identitet , javno reći ko je i šta je. Ne želi bježati , ne želi kriti. Što bih se krio sada ? On se nije krio kada je bio meta desetinama nišana pušaka. Istina je da ima strašne posljedice svega toga , ali on se nada samo milosti Boga. I ako živi sa amidžom sam u rodnom selu Urkovići , nezaposlen je i nije oženjen. Mnogi su mu obećavali ,ali nisu uspunili. A ovakav čovjek je iznad svih nas , ali nije prioritet. Gledajući njegovo stanje , sjetih se riječi rahmetli predsednik Alije Izetbegovića: “I čeka nas, ako Bog da mir. Ne može odmah sad, ali uskoro. I spremite se, dobro se spremite za taj mir.
Naš Pejgamber je, kad se vratio iz jedne teške bitke, rekao da ide iz male bitke u veliku bitku. I zaista, ono što nas čeka kad se zaključi mir, neće biti nimalo lahko. Bojim se da ćemo često pomisliti na one dane kad je bio samo rat. Kažu, kad je bolestan, čovjek ima samo jednu želju – da ozdravi, a kada ozdravi – onda se javi stotinu želja i ponekad bude nesretniji nego kad je bio u krevetu. Slično je sa narodom koji ratuje i koji je u ovakvoj situaciji u kakvoj smo mi. Njemu se čini: kad ove granate prestanu i dođe mir, onda će sve biti lahko, onda je pred njim ravan put. Ovdje vas je većina mladih ljudi. Ogromni problemi nas čekaju: srušena industrija, nezaposlenost, glad… Sad nas svijet hrani. Svi manje-više, jednako dobijaju. Međutim, ono što dolazi, krajnje su nejednakosti – imat ćete bogataša, ratnih profitera koji će, da upotrijebim taj ovdje potpuno opravdani izraz, eksploatirati onaj obični svijet koji neće imati posla. A onda, naravno, neizbježna pitanja pravde i nepravde… Neka nam je Bog na pomoći.”
Fahrudin nas boli , ali ne damo ga!
On nas čuva od zaborava!
Fahrudin nas bol , ali ne damo ga!
On nam je rana, do kijametskog dana!
Fahrudin nas bol , ali ne damo ga!
On nam je opomena! Fahrudin nas boli , ali ne damo ga! On nam je slika komšiluka!
Autor: Semir Krnjić
