Na spavanje se išlo rano a ustajalo još ranije. Dok su se umivali na vanjskoj česmi hladnom izvorskom vodom, majka je već na sofru stavila posude sa kajmakom i pekmezom te po čašu vruća mlijeka. Tvrdi hljeb naprosto je nestajao u ustima, svi su žurili negdje.
Ni zora ne bi zarudi a ljudine su već oko pojasa stavljali vodire sa brusevima. U koga kosa nije bila otkovana, ona ko je najbolje to znao, već je ležao na ceradi, polahko pljuckajući u vrh čekića a komšilukom je odzvanjao klepet otkivanja kose.
U pletenu torbicu stavi bi se komad hljeba i flaša kisela mlijeka a onda bi se kreni na put prema planini. Njih 10-tak., a nekad i više, ko od brda odvaljeni. Prije prvih zraka Sunca, kreni bi akcija. Razmahani i uvježbani momci, kršili su pred sobom. Padao je otkos za otkosom, umora nema, svaki mišić se pokreće, jedino što možeš da čuješ, jeste kriska kao znak jačine volje i snage.
Obori bi oni i po nekoliko duluma dok majka ručak donese. A onda bi se pojavi bijela šamija, šarene dimije, hodila je užurbanim korakom, jer čeljad su izgladnjela, užinu su davno pojeli. A pita maslanica i hladno mlijeko, pojedi bi se za čas, samo su se mogli čuti zvukov koji su dolazili od kašika i tepsije, a pita je polahko nestajala. Jedne prilike kad je ručak kasnio, nađoše vrelo pa u njega udrobiše hljeba. Snaga je u izvoru!
Radilo se, bilo se zdravo, bez opterećenja, psihičkih ili nekih drugih, skromno se živjelo i zadovoljno.
Danas imamo, sve a nemamo ništa, ni zdravlja, ni zadovoljstva, sve što više imamo, sve više kukamo, teško raditi a i što uradimo, danima prigovaramo kako smo se slomili od posla.
Sve nam na dugme i opet nekako teško.
Čudan vakat 🙂
Kao dječak, sjećam se ovog vakta, svojih dajdža i rođaka koji su ovako radili i borili se kroz život.
Saudin Cokoja
