Neposredan povod za bitku bila je mušrička karavana sa hiljadu natovarenih deva. Stvarni uzrok i razlog bitke bila je želja mekkanskih mušrika da potpuno unište muslimane i Muhammeda (a.s.). I ta karavana koju su mušrici poslali u Siriju bila je u funkciji naoružavanja i priprema za rat. Iako je karavana utekla muslimanima, Muhammed (a.s.) se s vojskom nije odmah vraćao u Medinu. Poslanik je u tim danima želio sklopiti saveze s drugim plemenima.
Za desetak dana stiže vijest o prispjeću mekkanske vojske i Poslanik se odluči s njima suočiti, premda su tri puta bili brojniji. Ishod bitke, iako su mušrici bili naoružaniji i tri puta brojniji, bio je 10:1 u korist muslimana. Naime, muslimani su imali svega 14 poginulih a mušrici 70 mrtvih i 70 zarobljenih pripadnika. Na bojnom polju pade, uz mnoge druge mekkanske glavare, i Ebu Džehl. Ebu Leheb nije sudjelovao u bici, ali je po običaju, najmio plaćenika da se bori umjesto njega. Kako najugledniji mekkanski prvaci na Bedru izgiboše, gradskim glavarem i prvakom postade Ebu Sufjan, koji je vodio veliku karavanu u Siriju i koji je uspio s njom pobjeći. Tri člana njegove porodice stradali su na Bedru: sin, punac i brat i on zato sebi zadade riječ da se neće približiti ženi, niti će se umivati i češljati dok se ne osveti. Njegova žena Hinda zareče se da će se najesti jetre onih koji joj ubiše oca.
Prije same bitke, Muhammed (a.s.) se tu noć savjetuje, dogovara i pravi strategiju i taktiku sa svim ashabima, muhadžirima i Ensarijama. Govore najpoznatiji: h. Ebu Bekr, h. Omer a Mikdad ibn Amr kaže: – Pođi, o Allahov Poslaniče, onamo kamo ti Allah zapovijeda a mi ćemo te svi slijediti i nećemo ti reći kao što su Israilci rekli Musau (a.s.) kada ih je preko borbe trebao uvesti u obećanu, od Allaha podarenu i izabranu zemlju (5:20-26).
Bitka na Bedru nije samo ostvarena vojna pobjeda već je to i prva pobjeda tevhida na djelu, islamskog bratstva u ratu, sloge, saradnje i solidarnosti u najvećim iskušenjima. I muhadžiri iz Mekke i ensarije iz Medine dali su jednak doprinos pobjedi. Neposredno prije bitke, ispred ensarija, Muaz je rekao vjerovjesniku: – Mi smo tebe, Poslaniče, prihvatili, slijedimo Objavu, obećali smo ti vjernost i odbranu od svakog napada. Zato pođi Muhammede kamo hoćeš i mi ćemo s tobom.
Da bi ušao u obećanu zemlju Musa (a.s.) od cijelog svog naroda kao kavma nije imao nikoga uza se osim brata svoga kao vjernika, zato što nije imao ummet, a u bici na Bedru od 312 ashaba kojima nije obećana i naređena sveta zemlja, nijedan nije otkazao poslušnost i učinio veleizdaju. Cilj i smisao bitke objašnjavao je Muhammed (a.s.) a svu njenu strategiju i taktiku vodio je h. Hamza, veliki junak, pravi borac, genijalni strateg, dostojan taktičar i kao lovac poznavalac pustinje i ratnih vještina.
Na Bedru su formule vjere, ratne strategije i taktike i namjere muslimana išle zajedno i harmonično sa formulama života. Slučaj bitke na Bedru, gdje se Muslimani svi do jednoga bore zajedno sa Poslanikom, potvrđuje bitnu činjenicu da je Muhammed (a.s.) prvi čovjek i prvi vjerovjesnik uopće koji je ostvario ummet ili zajednicu muslimana u svim likovima i situacijama u životu pa i u ratu. Dakle, Bedr je potvrda i ostvarenje ummeta, džemaata-zajednice muslimana i stvaranja islamske države.
Zašto su muslimani pobijedili na Bedru skoro četiri puta malobrojniji i slabije naoružani?
Pored toga što je na strani mušrika bila oprema, naoružanje, brojnije ljudstvo, vojne kote, položaji i logistika, čatrnja puna vode u pustinji i hiljadu prema 312 muslimana, Muhammed (a.s.) je po Allahovoj Objavi i uputstvu u okviru mu’džize muslimanima unaprijed obećao od dvoje-jedno, zaplijenu karavane ili pobjedu u borbi.
I kad vam je Allah obećao da će vaša biti jedna od dvije skupine, a vi ste više voljeli da vam padne šakama koja nije bila naoružana – Allah je htio da riječima svojim istinu utvrdi i nevjernike u korijenu istrijebi (8:7-19).
Ako ste se molili da pobijedite pa, došla vam je eto pobjeda. A da se okanite, bolje bi vam bilo. I ako se ponovo vratite, mi ćemo se ponovo vratiti i nimalo vam neće koristiti tabor vaš ma koliko brojan bio, jer je Allah na strani vjernika.
U situaciji kada su mušrici imali punu čatrnju vode, a muslimani se nalazili na golom pijesku i vrelom kamenu i kada mušrici raspolažu sa stotinu konja a muslimani samo sa dva, Muhammed (a.s.) i ashabi se obraćaju za pomoć Allahu (dž.š.). Ta pomoć je bila vojska meleka, njih između tri i pet hiljada, kojom je Allah pomagao muslimane, obradovao ih, pomoću njih srca muslimana upotpunio, umirio i učvrstio. Ali ti isti meleki su po Allahovoj odredbi u srca nevjernika strah, pravdu, tjeskobu i pometnju unijeli. Iz svoje milosti i dobrote pomažući muslimane, Allah je, noć uoči bitke, usred pustinje spustio kišu, tako da su se muslimani osvježili, opskrbili vodom i noge im u toku bitke nisu propadale u pijesak jer ga je voda učinila čvrstim.
Te noći Allah je toliku sigurnost i smirenje u srca vjernika spustio i učvrstio ih, ali im je i najljepši san podario – da se odmore, kišom i vodom osvježe i napoje. Srce muslimana Allah je jakim i neustrašivim učinio i šejtanske spletke od njih je otklonio. Istovremeno, u srca mušrika Allah je neotklonjiv strah i tjeskobu ulio. Allah je na Bedru muslimanima ukazao i posvjedočio kako se uništavaju spletke i zamke nevjernika. Bitka na Bedru dokaz je da nevjernicima i mušrcima u borbi, osim u zauzimanju boljeg položaja i pregrupiravanja, nikada ne treba leđa okrenuti. Pobjeda muslimana na Bedru nije ih vratila u paganstvo niti ih je ošamutila slava pobjede, nego ih je nosila u širenje islama diljem svijeta. Da se, ne daj Bože, muslimani 17. ramazana druge godine po Hidžri ili 624. poraženi na Bedru, od zajednice muslimana, od ummeta, od šerijata, od islamske države, reda i poretka, od sadašnjih milijardu i po muslimana na svim kontinentima svijeta, ne bi bilo ništa. Zato, iako, Bitka na Bedru, po broju učesnika nije bila velika bitka, sa stajališta islama i muslimana je najpresudnija i najvažnija bitka u povijesti svijeta o kojoj Kur’an govori više nego o bilo kojoj drugoj bici, između ostalog u dvije sure: u 3:123-125, u sedam ajeta, i u suri 8:7-19, u trinaest ajeta, dakle u dvadeset ajeta gdje se iznosi čime je i kako je sve Allah pomogao muslimane na Bedru, što inače Kur’an ne čini. Muslimani, dakle, na Bedru pobjeđuju najviše zahvaljujući direktnoj Allahovoj pomoći preko vojske meleka, kiše, sna itd.
Drugo, Allah je uslišao dovu Muhammeda (a.s.) i ashaba. Treće kod muslimana u borbi nastupaju: ideali, ideje, duh, moral, istina, kelime’i- šehadet, Kur’an, iman i islam a kod mušrika: širk, paganstvo, mitologija, magija, predrasude, prostitucija, psovka, krađa, pljačka i goli interesi.
Bitka na Bedru je prekretnica u povijesti humaniziranja ratovanja. Ona uspostavlja pravilan postupak u podjeli ratnog plijena. Jedna petina pripada državi, po prvi put se ne ubijaju ratni zarobljenici, ubijeni protivnici sahranjuju se po njihovim obredima pa čak i pagani. Mijenja se odnos muslimana prema znanosti i obrazovanju u ratu, jer svaki zarobljeni mušrik koji je bio pismen, da bi se oslobodio, bio je dužan opismeniti deset muslimana. Imućni mušrici su se mogli otkupiti a siromašni i nepismeni pagani su oslobađani bez otkupa.
Bitka na Bedru ostaje trajni i nezastarivi primjer organiziranja, ponašanja, postupanja, odnosa i djelovanja muslimana u ratu. Ona je Fethu-l Ekber – najčistija i najveličanstvenija pobjeda u povijesti svijeta, muslimana osobito. Porazu mušričke vojske doprinijelo je i to što njihove brojne redove uoči bitke napusti odred plemena Zuhra, plemena Poslanikove majke. Zatim nije bilo pripadnika roda Adi, h.Omera. Humani odnos prema zarobljenim mušričkim vojnicima Poslanik je protegao na: žene, djecu, starce, iznemogle, ranjenike i robove.
Posljedice Bitke na Bedru
Bedr kao presudna bitka i pobjeda muslimana učvrsti islamsku vjerskopolitičku zajednicu. Muhammed (a.s.) je s pravom pred bitku molio Allaha: O Bože, ako ova mala grupa vjernika strada, neće Ti se imati više ko moliti.
U mušričkim redovima poslije Bedra nastao je bijes i očaj. Bilo je zabranjeno spominjati i tugovati za poginulim. U početku odlučiše da ne otkupljuju zarobljenike da se ne bi muslimani obogatili ali brzo izmijeniše odluku, jer su otkupom povećavali i broj vojnika osvetnika. Ebu Sufjan predloži da svu zaradu od karavane, 250 hiljada dirhema, ulože za rat. Radi osvetničkih priprema u Medinu potajno dolazi iz Mekke Ebu Sufjan i sastaje se sa Benu nazirskim Židovima i iznosi im plan osvete nad muslimanima što Židovi sa radošću primaju. Na povratku u Mekku on i njegovi ljudi ubiše dva muslimana. Kao revanš Muhammed (a.s.) šalje četu pod vođstvom Zejd ibni Harisa u Nedžd koja presrete mušričku karavanu i oduze joj 100 hiljada dirhema.
U periodu između Bitke na Bedru i Uhudu mekkanski mušrici su nekoliko puta slali atentatore da ubiju Muhammeda (a.s.), ali su svaki puta uhvaćeni. Tada je iz Mekke u Medinu prebačena Poslanikova kći Zejneb. Neki Hebbar ubi njeno pobačeno dijete i Poslanik ga u početku namjeravaše spaliti ali od toga odusta sa riječima: – Samo Gospodar vatre smije ognjem kažnjavati, vi ga naprosto ubijte.
Kasnije Hebbar prihvati islam, i Poslanik mu oprosti. U šestoj godini po Hidžri u Medinu prijeđe i Ebul-As Zejnebin muž i prihvati islam. Nakon što je došao iz Mekke reče: – Da sam prihvatio islam kada sam ovdje bio, mislili biste da to radim iz interesa. Evo me čiste savjesti gdje priznajem islam pravom vjerom. Na to mu Poslanik vrati ženu a da nije zahtijevao da se obnovi bračni ugovor i vjenčanje ponovo obavi.
(Hayat/Foto: arhiva)
