Malo je onih koji prethodnih godina nisu čuli ili u medijima pročitali za Mahiru i imama Eseda Ahmiša, bračni par iz Sarajeva.
Priča je to o istinskoj bezgraničnoj ljubavi, poštovanju, podršci, plemenitosti, vjeri, ali i iskušenjima koje život nosi, bolu i tuzi…
Mahira i Esed upoznali su se sasvim slučajno u džamiji 2007. i iste godine se vjenčali. U braku su dobili kćerku Sumejju i sina Imrana.
– Sve nam je u vezi s ramazanom jer smo se i upoznali uoči mubarek mjeseca, a kada je nastao, zajedno smo u džamiji učili mevlude i tevhide. Iste godine smo se vjenčali, ali već krajem 2008. Esed se razbolio – kaže Mahira.
Kako se iz dana u dan osjećao sve lošije, krenuo je na pretrage, a onda su ljekari ustanovili da boluje od multiple skleroze. Uprkos svemu što ga je snašlo, nikada nije dozvolio da klone duhom, a Mahira je snagu za brigu o teško bolesnom suprugu, dvoje djece i kući pronašla u vjeri u Boga, nadi i uvjerenju da sve biva s razlogom, piše Faktor.
Borba je trajala 16 godina, ali bolest je na kraju bila jača. Esed je na bolji svijet preselio 25. marta prošle godine.
Iako svima nama Mahirina i Esedova životna priča treba biti pouka i poduka tokom cijele godine o tome šta su prave vrijednosti i kako živjeti ovaj prolazni svijet, mnogi ih se najčešće sjete i spominju baš u vrijeme mubarek dana, kao što je predstojeći mjesec ramazan, koji nas ustvari i uči te vraća upravo tim istinskim vrijednostima – vjeri, porodici, djeci, bračnom drugu, familiji, vlastitom preispitavanju…
Mahiri i njenoj djeci ovo je drugi ramazan koji dočekuju bez supruga i oca. Nedostaje, kaže, toliko i djeci i njoj, da se to riječima ne da ispričati, naročito kada su ramazani i bajrami.
– Prvi ramazan bez našeg Eseda bio je puno teži jer je preselio uoči samog mubarek mjeseca, ali ni ovaj nije puno lakši, možda to mogu opisati tako da smo sada malo pribraniji i svjesniji svega. Međutim, teško je i dalje i bit će sve dok dišemo. Kad nam se skupi, istrpimo, isplačemo se… Djeci najviše fale neki naši rituali koje smo imali, kad smo zajedno zikrili, putovali, zajedno gledali filmove… Kad god bi se neko svratio u kuću, on je bio tu, a sad ga nema…
Kaže kako je, uprkos bolesti, ramazane dočekivao sretan i ozaren što barem donekle može učestovati u ibadetima koje taj mjesec nosi.
– Zbog bolesti posljednjih godina nije mogao postiti, ali je klanjao. Ja njemu uzmem abdest i on sa nama klanja. Znao je zbog toga pustiti koju suzu, ali onda djeca i ja ga razveselimo nekom sitnicom. S nama je iftario i sehurio, išli smo zajedno i po somune. Preko dana učila se mukabela, on je to pratio jer je znao dosta Kur’ana napamet. Nismo išli u džamiju na teraviju kako babu ne bi ostavljali samog, ali smo kod kuće svi klanjali skupa, Imran bi bio mujezin. Ne bismo mogli, zbog Eseda i njegovog stanja, cijelu teraviju klanjati, pa bismo po sedam rekata sklanjali…
Dobri ljudi omogućili su Esedu i Mahiri i da obave hadž 2017. godine, a prošle godine i umru, te da posjete Mekku i Medinu.
– Umra je bila pred njegovo preseljenje, ali on je imao tu želju, no osjećalo se da se bliži kraj. Teško je bilo i fizički i psihički izdržati, čak su to primijetili i zaštitari, pa su mi rekli da mu skinem masku jer smo tamo bili u vrijeme pandemije, kako bi u potpunosti osjetio čar. Pružila mu se i prilika da se približi Kabi, dragi Allah ga je baš počastio. Brzo nakon našeg povratka sa umre preselio je. Otišao je svom Gospodaru čist od grijeha. Posljednje riječi bile su mu elhamdulillah i moje ime – prisjetila se Mahira.
Kaže kako bi svima uputila poruku da uvijek budu svjesni “zašto su na dunjaluku, da je on prolazan i da je svaki problem rješiv”.
– Nikada ne treba posustati na bilo kakvu prepreku, jer mi i jesmo poslani na ovaj dunjaluk da nas Allah, dž. š., iskuša na imetku, zdravlju, djeci ili bilo čemu drugom. Ovo je ustvari samo jedan test za sve nas kako ćemo se ponašati jer svako će na kraju, kao i moj Esed, poći svome Gospodaru – poručila je Mahira Ahmiš.
svjetlo-dunjaluka
