Kada je 2002. godine nemarnošću mostarskih doktora dječak Dženan Huseinspahić rođen kao stopostotni invalid, tada je počela i jedna od najinspirativnijih životnih priča koju Dženan i danas promovira stilom svog života i dokazivanjem da prepreke ne smiju postojati.
Dok je još bio u utrobi majke, pupčana vrpca mu je bila obmotana čak trinaest puta oko tijela, a u Bosnu i Hercegovinu po njegovom rođenju došli su doktori iz cijelog svijeta da se susretnu sa malim dječakom fenomenom.Iako je postojala mala mogućnost da priča ima pozitivan ishod, Dženan danas, zahvaljujući borbi svoje porodice, ali i svih građana, uspješno stoji na svojim nogama i još uspješnije korača u svoju budućnost, a za portal Hercegovina.info ovaj sadašnji student odlučio je podijeliti svoju priču i tako dati vjetar u leđa svima koji se trenutačno bore sa sličnim problemima.
“Priča počinje greškom doktora u Mostaru u smislu da se mogao spriječiti moj razvoj mog problema još u utrobi majke. Pupčana vrpca je bila obmotana oko mene 13 puta, tačnije 12 puta oko nogu i jednom oko vrata, što nije bilo zapamćeno u cijelom svijetu. Dolazili su doktori širom svijeta da me vide jer sam ja za njih bio medicinski fenomen, nikada nečemu takvom do tada nisu svjedočili.
Problem je bio što moja majka nije imala redovne preglede tokom trudnoće, sve to je bilo pregledano samo jednom. Kada je osjetila bolove, otišla je doktoru ali njena zabrinutost je dočekana sa riječima ‘Vi niste doktor da mi govorite kada ću ja nekoga pregledati‘ i ona je tada otišla”, započeo je Huseinspahić.
Možda je to bilo takvo vrijeme, vrijeme, očigledno, klasnih podjela, govori nam iz sadašnje perspektive Dženan, ali nikada njegova porodica nikada nije pokrenula pravni postupak protiv doktora iz te bolnice.
Danas kad bi se tako nešto dogodilo, mislim da bi imalo i posljedice i odjek u javnosti. S tri mjeseca sam otišao u Sarajevo, gdje su doveli doktore iz cijelog svijeta koji bi razmatrali moj problem i dijagnozu. Amerikanci su tada rekli da se uradi amputacija obje noge, Austrijanci su kazali da ako ikad dođe do toga da prohodam, samo stave neke pjene i gelove, koji bi mi umanjili bolove prilikom pokreta. Jedini doktor koji je odgovorio pozitivno je doktor iz Sarajeva, koji je rekao da je pred nama trnovit put, ali da ćemo ići ka tome da stanem na noge. To je i uradio, ali nažalost, zbog nedostatka opreme u našoj medicini, kao i znanja, nije moglo da se uradi ništa 100 posto, dok nije došao jedan doktor iz Egipta 2016. godine”, kazao je Huseinspahić.
S njegovih 14 godina, sarajevski doktor mu je po prvi put garantirao da se to može ispraviti i profunkcionirati i, kako kaže, to su i uradili, pa se Dženan sada kreće, vozi automobil i živi normalno kao svaka druga osoba.
“Do svoje četrnaeste godine imao sam, reći ću slobodno deset poluuspješnih operacija u Sarajevu, i još dvije poslije toga. Imao sam i lomljenja i operacije dok sam bio budan, mogu reći da je iza mene baš taj trnovit put koji je onda doktor spomenuo. U Mostaru su, sjećam se, svaki put kad bih otišao na pregled govorili da ‘od toga nema ništa’ i da se ne može liječiti, pa im je bilo lakše dići ruke od mene. Sve što sam uspio, uspio sam zahvaljujući borbi svoje majke i porodice, koji su tražili načine i kanale i onda kada se to činilo nemoguće. Do svoje četrnaeste godine nisam mogao stajati u mjestu, putanja od 200 metara je bila skoro pa nemoguća za hodanje. Poslije četrnaeste sve kreće na bolje”, rekao je Huseinspahić.
Danas, on u biti hoda bez kuka, koji mu je slomljen još tokom operacija u Sarajevu, a njegova tačna dijagnoza glasi Arthrogryposis i Equinovarus, ili prostije, ukočenost i iskrivljenost kostiju donjeg ekstremiteta od kukova do stopala. Kreće se sa štakama, jer tako štedi kuk, a i puno mu je, kako kaže, lakše i zbog brojnih drugih stvari.
“Sa svojih pet godina upisujem se u Osnovnu školu Gnojnice, gdje sam prve tri godine bio konstantno pod majčinim nadzorom u školi. Nije bilo drugog načina, jer nisam imao asistenta, a nije bilo ni adekvatnog prijevoznog sredstva, poput autobusa koji bi imao omogućen prilaz za invalide, pa je sve to ona obavljala. U šestom razredu se pojavljuju i prve naznake nasilja od strane mojih vršnjaka, konkretno, dva dječaka od kojih sam bio slabiji u tom trenutku. Mogu reći da su me maltretirali, dolazio sam sa modricama kući, ali sjećam se da nisam plakao, jer ja sam u nekom trenutku svih tih svakodnevnih bolova i otupio, pa imam dojam i da mi nisu ni oni mogli napraviti ništa gore od onog što sam već preživio“, istaknuo je Huseinspahić.
Takve stvari nikada nisu procesuirane, tadašnja razrednica nije učinila ništa po pitanju tih događanja i sami roditelji tih vršnjaka nisu bili upućeni u priču sve do jednog roditeljskog sastanka. To je bio okidač kada je njegova majka odlučila da Dženan nastavi školovanje u drugom odjeljenju.
“Tada je postalo sve bolje po pitanju društva, ali nasilje i diskriminacija su se nastavili samo u drugom obliku, ovaj put od nekog od koga to nije niko očekivao. Moj tadašnji nastavnik tjelesnog odgoja je nastavio tradiciju i negirao je sve moje liječničke potvrde koje su govorile da ja kao invalid ne mogu raditi ništa od tjelesnih aktivnosti, on to nije prihvaćao. Dobivao sam sankcije, neopravdane časove , sve dok nije došao na red po planu i programu folklor. Tada me, sjećam se, izveo pred cijelim razredom i natjerao da igram što je bilo neizvodivo, a djeca i on su se zajedno smijali. Ta njegova zabava mi je ostala duboko urezana u pamćenju, djecu ne krivim, ali jedna pedagoška osoba to ne bi trebala dozvoliti sebi. Nakon toga je uslijedila operacija u Egiptu koja mi je najviše pomogla”, objasnio je Huseinspahić.
Srednja škola je bila jedno potpuno novo i dijametralno suprotno iskustvo. Djeca su ga prihvatila, profesori su uvijek bili i više nego korektni i to je mnogo utjecalo na njega kao osobu koja je danas.
“Uvijek ima čudnih pogleda, vidjeti mladića, a u isto vrijeme invalida, uvijek izaziva puno otvorenih pogleda i pitanja, ali ja se ne ljutim na to, uvijek rado objasnim o čemu se radi. Moja liječenja su bila jako skupa, ali sve smo to nekako pokrivali do trenutka odlaska u Egipat, kada nam je prvi put zatrebala pomoć. I stvarno, toliko dobrih ljudi se odazvalo našem apelu i ja sam otišao na tu operaciju. Izašli su mi tu u susret doktori, pa smo imali i mogućnost odgođenog plaćanja. Nažalost, to je bio jedini način, jer u mom slučaju nisu nam pomogli ni grad ni država“, pojasnio je Dženan.
Njegova najveća želja je bila postati menadžer, a danas hrabro i uspješno ide ka tom cilju.
“Oduvijek mi je bila želja postati menadžer i znam da sam prije tri godine baš zbog toga otišao na događaj Otvorena vrata i tada sam postavio pitanje koje je glasilo ‘Je li ovdje mogu postati menadžer?‘. Tako je sve počelo, tako sam upisao Ekonomski fakultet i evo, iza mene su uspješno završene dvije godine i od toga trenutka nisam više naišao na diskriminaciju. Pristup profesora, kolega i prijatelja je za mene najveća motivacija, a mislim da sam jedini koji dolazi svakodnevno sa štakama. Uz majku, porodicu i prijatelje, oni su mi najveća podrška”, kaže ovaj student.
Jedino za čim žali u životu odmalena, kaže, jest to što nije mogao ostvariti se u ulozi i zanimanju policajca, ali našao je svoj neki drugi put, s kojim možda i bude mogao raditi u nekom policijskom sektoru.
Hrabri Dženan je još jednom pokazao da granice ne postoje i tako što je četiri mjeseca u ovoj godini proveo ni manje ni više nego u Americi.
Imao sam priliku da preko agencije ‘Work and travel’ odem u Ameriku na četiri mjeseca ove godine. Razmišljao sam kako mi treba posao preko ljeta, a u Mostaru ga nisam mogao naći i nakon što sam vidio ovu mogućnost, odlučio sam se raspitati. Tada sam ih uputio u svoju situaciju da sam osoba sa invaliditetom, da ne mogu da obavljati neki fizički posao, a oni su mi maksimalno izišli u susret. Prijavio sam se i zaposlio sam u Hiltonovom hotelu na recepciji, kao i u McDonaldsu. Takvo iskustvo, samostalnost i emocija koju sam imao priliku iskusiti, ponovio bih i ne bih mijenjao ni za šta”, rekao je zadovoljno Dženan.
Dženan Huseinspahić
Foto: Hercegovina.info: Dženan Huseinspahić
Ipak, svoju budućnost vidi u Bosni i Hercegovini i nada se da će mu ovaj sustav to i dozvoliti.
“Ovdje ništa nije zagarantirano ali mogu se nadati najboljem. Nema puno ljudi koje sam sreo da imaju slične dijagnoze kao ja u Mostaru. Kad sam bio mlađi govorio sam sebi ‘zašto baš ja’, a onda sam, putujući sreo djecu koja su u puno gorem stanju nego ja, tada sam postao zahvalan, jer ja ipak i dalje imam slobodu i budućnost.
Položio sam vozački ispit, na početku sam mislio da ne mogu, ali otac mi je dao veliki vjetar u leđa, i evo, položio sam ispit iz prve, kako mi to volimo reći, i danas sam i vozač, rekao bih dobar. S tim mi je lakše kretanje, jer kod nas ne postoji prevoz omogućen za nas”, napomenuo je Huseinspahić.
Za kraj, Dženan je još jednom naglasio da što se tiče situacije u Mostaru i mogućnostima za osobe sa invaliditetom, stanje nije baš sjajno.
“Čak i kretanje po gradu može da zada velike muke jer ni trotoari nisu urađeni kako treba. Ne postoji nijedna služba ni danas koja bi radila stvari poput vođenja djeteta u školu i slično, što svakako postoji u Europi i svijetu. Pomoglo bi nam da imamo više mogućnosti i prilazaka nekim normalnim svakodnevnim aktivnostima. Ja svoj Mostar volim, on je srce Hercegovine, ali to srce se mora još do kraja ispuniti. Za mene ne mogu ne postoji, samo je nebo granica, a možda nije ono”, zaključio je Huseinspahić.
