Hiljade muškaraca i dječaka ubijeno je u genocidu počinjenom u Srebrenici u julu 1995. godine. Prekinuta su djetinjstva, ubijena mladost i uništeni životi velikog broja majki koje se i danas, 26 godina poslije, bore za pravdu i da odgovorni budu kažnjeni.
Jedna od njih je i Mejra Đogaz. U 73. godini živi sama u mjestu Đogazi, nedaleko od Potočara u Srebrenici. Na prijeratno ognjište se vratila 2002. godine.
Dvojicu sinova, Omera i Muniba ukopala je 2009. godine u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari. Njihovi posmrtni ostaci pronađeni su u masovnoj grobnici na Snagovu, općina Zvornik. Muž Mustafa i treći sin Zuhdija poginuli su 1992. godine.
– Najstariji sin Zuhdija ubijen je kod današnjeg Memorijalnog centra, ubila ga granata 3. oktobra 1992. godine. Muža je granata ubila 10. oktobra. U sedam dana ubijena su obojica. Nakon toga nismo imali gdje ni živjeti – ispričala je Mejra.
Tada su morali izaći iz kuće u kojoj su privremeno živjeli. Smjestili su se u drugu kuću koju je pogodila granata. Nakon toga su bili u malom improvizovanom objektu kojeg su napravili na svojoj zemlji.
– Došla je 1995. godina. Iz šupe smo svi krenuli u Fabriku akumulatora. Tada su mi ova dva sina bila živa. Nas je holandski bataljon uputio prema Fabrici akumulatora, a sa sinovima sam se rastala kod rijeke i nikad ih više nisam vidjela. Munib je imao 21 godinu, a Omer 19. Kada smo izašli iz Srebrenice, kod Konjević Polja sam na kamionu vidjela sina Omera. Ode za Bratunac. Kćerka je izbrojala 16 kamiona, puni naše djece – ispričala je Mejra kroz suze.
O sinovima ništa nije čula do 2009. godine.
– Tada su mi javili da je pronađen Omer. U mjesec dana da je pronađen i Munib. Otišla sam u Tuzlu, potpisala papire za obojicu i 2009. sam ih ukopala u Memorijalnom centru. Njihovi posmrtni ostaci su pronađeni na Snagovu. Munib je pronađen u dvije grobnice, a Omer u jednoj. U Muniba nije bilo kompletno tijelo. Pristala sam na ukop da znam gdje su im kosti, onoliko koliko ih ima. Da mogu doći da svojoj djeci proučim Fatihu – kazala je Mejra.
Znala je da nema života nakon događaja iz jula ‘95.
– Ovdje sam ostala sama. Imam kćerku koja je u Americi. Pogledam, nebo visoko, zemlja tvrda. Ni dolje ni gore. Samo molim dragog Allaha, klanjam i molim se da ostanem pri pameti. Svakom zlikovcu pogledam u oči, jer moja djeca i muž nikome nisu nanijelo zlo – ispričala je Mejra.
Konačna presuda Ratku Mladiću, ratnom komandantu Vojske Republike Srpske, pred Međunarodnim mehanizmom za krivične sudove (MMKS) u Hagu bit će izrečena 8. juna ove godine.
– Kad sam ga vidjela u Fabrici akumulatora rekao je da će svi izaći bezbjedno. Stajao je kraj mene. Nisam se bojala. Otišla su mi djeca, a kad njih nema neka i ja poginem. Kad bi mi sad doveli deset zlikovaca, samo bi ih pljunula, ne bih isprljala svoje ruke – prisjetila se Mejra.
Od sinova ima samo jednog unuka. Rodio se 1995. godine u Tuzli.
Mejra snagu nalazi u dolini bijelih nišana. Ode u mezarje Memorijalnog centra, jedan do drugog su Omer i Munib. Miluje bijeli kamen, uči Fatihu i doziva svoju djecu piše Faktor.
