“I svaki tabut jedna je priča”, kaže na početku razgovora za Hayat.ba, Mirsada Malagić, jedna od ključnih svjedokinja genocida u Srebrenici.
Mirsada nije nikoga izgubila, jer ljudski životi nisu predmeti pa da se izgube, njene najmilije ubili su četnici. U julu 1995. godine ubijeno joj je šest članova porodice, među kojima su suprug Salko i dva sina – Elvir i Admir, dok je ona bila u trećem mjesecu trudnoće.
Mirsada i njen tada 11-godišnji sin Adnan preživjeli su, a samo šest mjeseci od genocida rodila je kćerku Amelu.
RASTANAK BEZ POZDRAVA
Mirsada kaže da se sa dvojicom sinova i suprugom posljednji put vidjela 11. jula 1995. godine.
Svi smo bili skupa kod jedne benzinske pumpe. Znalo se gdje ko treba ići. Ja sam trebala sa mlađim sinom Adnanom i sa svekrom da idem prema bazi UNPROFOR-a, a svi ostali koji su sposobni, kao pokušat će ići preko šume, ali sve je to bilo na rizik jer niko nije imao oružja. Šta je mogao moj sin koji je bio šesti razred osnovne škole, bio je i gladan i žedan. Tog momenta kad smo se rastali – nismo se ni pozdravili, nismo imali vremena. Odjednom su počele padati granate po narodu i ja sam tada ranjena. Zao mi je što se nismo pozdravili. Nismo se više nikad vidjeli. Sina starijeg sam još kasnije vidjela kod Potočara na kamionu, bila je razgrnuta cerada, njega i jednog njegovog druga – prisjeća se Mirsada.
Mirsada Malagić (Foto: Hayat)
Petnaest godina od pada Srebrenice, 2010. godine, ukopala je mlađeg sina Admira i supruga Salku, čiji su posmrtni ostaci pronađeni u zvorničkoj Kamenici, “dolini masovnih grobnica”. Dvije godine kasnije, identifikovani su i posmrtni ostaci Mirsadinog sina Elvira.
Kada sam ukopala sam mlađeg sina i muža, od tada nikada više nisam zaplakala u Potočarima, jednostavno, u meni se sve skamenilo. Ni dan-danas ne plačem u Potočarima, a svake godine idem. Jedino kada ulazim u Memorijalni na kapiji mi se noge oduzmu. Ja kao da idem tuđim nogama, dođem do mezarja, proučim Fatihu i jednostavno zanijemim. Nisam ni suze ispustila na dženazi kada sam starijeg sina ukopavala – priča nam Mirsada.
ČETIRI PUTA SVJEDOČILA U HAGU
Pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) svjedočila je u četiri predmeta – protiv Radislava Krstića, Radovana Karadžića, Zdravka Tolimira i Ratka Mladića.
Mirsada je, između ostalog, u Hagu govorila kako je sa članovima porodice i hiljadama bošnjačkih civila, pred nadolazećim srpskim vojnicima, na dan pada enklave krenula ka bazi UNPROFOR-a u Potočarima.
Svjedočila je i o progonu njene porodice i drugih Bošnjaka iz okoline Bratunca u proljeće 1992. godine, poslije čega su utočište našli u Srebrenici. Opisala je i veoma težak život, uz stalni nedostatak hrane u enklavi u kojoj se u ljeto 1995. našlo, kako je procijenila, oko 40.000 civila, većinom prognanika. Mirsada je bila jedan od ključnih svjedoka.
Spomenik u Ševeningenu
ČEKALI SMO, NIKADA SE NISU VRATILI
Na jednom od suđenja u Hagu kada je sudija upitao šta joj se najviše svidjelo u tom gradu, budući da je imala priliku da obiđe taj dio Holandije, Mirsada je rekla kako je u Ševeningenu pored Sjevernog mora, vidjela poznati spomenik ženama ribara koje su čekale muževe koji se nikad nisu vratili.
Hayat
Dok nam pokazuje suvenir „žene ribara“ kojeg su joj poslali iz Holandije, ističe da je jedno vrijeme davala inicijativu da bi i žene Srebrenice trebale jedan takav spomenik.
Njihova i naša sudbina je ista. I one su uzalud čekale svoje sinove i muževe, samo njihov pogled je bio uperen u more, a naš u šume. Ni njihovi, ni naši, nikada se nisu vratili.
PRAVDA JE SPORA, ALI DOSTIŽNA
Ova majka Srebrenice koja je jedna od najznačajnijih svjedokinja na Međunarodnom krivičnom sudu u Hagu, prokomentarisala je i nedavnu presudu ratnom zločincu Ratku Mladiću.
Drago mi je što će ostatak života provesti u zatvoru, mada adekvatne kazne za njega nema, ali barem neka vide drugi zločinci da ih može stići ruka pravde. Pravda je spora, ali dostižna. Poslije svega što se meni desilo, vjerujte ja ne vjerujem nijednom stranom vojniku, znači da je pored svakog čovjeka u BiH po jedan stranac, poslije Srebrenice, ja ne vjerujem. Razočarala me i naša država, mi bismo trebali da budemo malo razumniji ljudi i da se oslonimo na svoje snage, omladina nam odlazi – priča nam.
Hayat
TEŠKA SJEĆANJA NE BLIJEDE, ALI MORA SE ŽIVJETI
Mirsada od 1996. godine stanuje u Vogošći. Tu su joj sin Adnan, kćerka Amela i tri sestre.
Upravo 2010. godine kada je bila dženaza njenom mlađem sinu i suprugu, Mirsadi se rodio unuk.
Unuk, sin od mog Adnana, bio mi je glavna zanimacija, popunio mi je neku prazninu u životu, bio mi je velika radost i obaveza da krenem dalje. Mama mu je radila, ja sam ga čuvala, a kasnije mi se rodila i unuka. Međutim, sada su djeca porasla, unuk je završio 5. razred, a mala Adna prvi razred osnovne škole, i sada ostaju sami kući. Kćerka Amela je završila fakultet i udala se. Sad mi ponovo nije dobro. Fali mi obaveza, osjećam se ponekad bezvrijedio, sama sam, a ne mogu ništa da promijenim. Sada se ne mogu orjentisati da se nečim bavim, i zdravlje me malo napustilo.
Sense
Planiram da odem malo i kući u Voljavicu kod Bratunca, ali ne znam gdje mi je teže. Jedan život živim ovdje, a drugi tamo kad odem. Tamo mi je mnogo teže, ne plašim se, ali ja svoj život kao da na filmu gledam. Neko mi kaže da odem tamo da odmorim, a mene tamo samo gore pritisne jer svi moji koji su tamo živjeli, strine i svekrva, oni su umrli. Tamo mi je samo da obilazim mezarja, dok odem na Memorijalni centar, obiđem mezarja od oca i majke, djevera, svekrve. Kad odem u Potočare u meni sve stane, a suza nema – kazala je na kraju razgovora za Hayat.ba, Mirsada Malagić.
(Ismar Imamović)
