Jedan čovjek kazuje: «Dok sam stanovao u Rijadu, upoznao sam sve stanare svoje zgrade, osim jednog. Išao sam na njegova vrata nekoliko puta, ali mi niko nije otvarao. Jedne noći sam ponovo pokucao na njegova vrata nadajući se da ću ga zateći u stanu. On je izašao pijan. Vidim, loše vrijeme za posjetu. Poselamio sam ga i predstavio se: “Ja sam tvoj komšija iz prizemlja. Vjera me duži da te upoznam i budem ti od pomoći. Ako ti bilo šta treba, potraži me. Možda je sada nezgodan trenutak, pa ću ti doći drugi put. On je samo u mene gledao i bez riječi zatvorio vrata.
Nekoliko dana kasnije sam ponovo pokucao na njegova vrata. Izašao je, ovaj put trijezan. Poselamio sam ga i rekao mu da sam mu došao u posjetu. On reče: «Idi čovječe svojim putem. Ti imaš svoj, a ja svoj put. Ti si džamijski čovjek, a to nije moj put! Ja pijem i nisam tvoje društvo. Vidiš da nisam ni obučen za doček gostiju.» Otišao sam, ali s nijetom da ga drugi dan ponovo zamolim za jednu kratku posjetu.
Nakon nekoliko dana sam poslao ženu u posjetu njegovoj ženi. Uspjela je ući kod nje, ali se brzo vratila i kroz plač počela pričati: «Pa oni spavaju na podu. Nemaju ni jednog kreveta. Posvuda je alkohol i nered. Djeca su raznijela nečist po cijelom stanu. Ona me nerado primila i stidećno sklanjala stvari po stanu. Tužila se da se njen muž svakodnevno opija i da je porodica pred raspadom. U stan dovodi loše društvo i po čitavu noć piju alkohol. Čitavu platu na to troši. Kada se sa društvom opije, moram se zaključati s djecom u drugu sobu da nam kakvo zlo ne nanesu. Na kraju je rekla: “A ti našu sramotu, sestro sakrij od svijeta!”
Nakon nekoliko dana sam ja ponovo otišao na njegova vrata. Shvatio sam da više nije samo njegov problem. Čitava porodica je u opasnosti. Uzeo sam sebi u obavezu da i njega i njegovu porodicu otrgnem iz kandži prokletog šejtana. Pokucao sam i on je bio na vratima. Ljubazno sam ga zamolio ga da me primi. Rekao sam: «Ja sam dužan da te posjećujem i pomažem. Ti si mi komšija i imaš svoja prava kod mene. Molim te da mi dopustiš da s tobom malo posjedim! Ako ti se pije, ja ću ti nasuti čašu, samo da malo sjednemo!
Primio me i sjeli smo. Nisam govorio o alkoholu. Samo sam veličao Allaha i pričao o Njegovoj milosti i dobroti. On je samo slušao. Ugledao sam suze u njegovim očima. Prozborio je: «Ovako sa mnom nikada niko u životu nije razgovarao. Molim te, ne ostavljaj me ovdje samog! Ako me ostaviš, moji drugovi će večeras ponovo doći, a ja sam slab i neću ih moći vratiti.
Rekoh mu: “Ali, ja imam porodicu i moram se njima vratiti”.
On poče moliti: “Ako me sada ostaviš, ja sam izgubljen. Nikada se u životu nisam ovako osjećao.”
Uzeh ga za ruku i rekoh: “Brate, ja te nikada neću ostaviti. Hajde, idemo!”
Odveo sam ga kod prijatelja da tamo prenoći i rekao mu da sutra rano po njega dolazim. Tu noć sam kupio dvije karte za umru. Obavili smo zajedno umru i družili se nekoliko dana a potom se kasno navečer vratili kući. Otpratio sam ga do stana. On je pokucao na svoja vrata. Žena je kroz zatvorena vrata pitala: «Ko je?»
Rekao je: «Ženo, otvori, Allah ti se smilovao. Ja sam tvoj muž» – i predstavio se.
Ona je rekla: «Odlazi mi s vrata ili ću zvati policiju. Ti nisi moj muž. On nikada ne kuca».
On je rekao: “Ja sam, ženo, i poče govoriti imena njihove djece”.
Otvoriše se vrata a on je uze za ruku i poče plakati kao dijete. Poseban trenutak. Taj prizor neću nikada zaboraviti. Molio je za halal. Govorio je: «Tebi i djeci sam mnogo nepravde nanio. Molim te oprostiti mi!»
Ona je samo plakala.
Djeca su, kao i obično, kada bi on stigao, pobjegla u drugu sobu i zaključali se.
Ona ode do sobe i poče zvati djecu da joj otvore. Otvorili su, a ona ih pozva da dođu. Njihove oči su bile pune straha. Nisu se s mjesta pomakli. Govorila im je: «Vaš babo više ne pije».
Uze najstarijeg sina za ruku, i reče mu: «Sine, babo nije više zvijer, potpuno se promijenio. Hajde, zagrli ga”.
Tako je izvodila jedno po jedno dijete i predavala ga u zagrljaj babi.
Jedna posjeta komšiji spasila je porodicu, spasila je tolike živote. Prije te posjete u toj porodici nije bilo ni babe, ni hrane, ni škole. Nije bilo ničega. Bio je samo jad i tuga.
Kada ćeš ti u posjetu svom komšiji (komšinici)! Allah zna koja hedija, riječ ili posjeta mogu nekoga spasiti!
Salih ef.Haušić n-um
