Sa trideset godina ostajem bez muža, koji je preminuo od veoma teške bolesti. Ostajem sama sa dvoje male djece i tada pomislim: “Da li može gore od ovoga?” Uvijek sam mislila kako se to dešava drugima i da se meni ne može dogoditi. Kako da ostanem pri sebi i sačuvam snagu za svoju djecu nakon tako teškog događaja koji me zadesio? Svaki dan sam govorila sebi: “Hoće li vrijeme nastaviti ići dalje ili će ostati u mjestu?” Mislila sam da ne mogu nastaviti sama svoj život sa djecom. Kako sve to sama podnijeti? To pitanje me iz dana u dan pratilo. Za mene je vrijeme jednostavno stalo.
Kroz moju borbu i brigu za djecom počela sam biti psihički nestabilna. I opet kao da svi problemi ovog svijeta baš mene pronađu. Postala sam jako bolesna. Bolovi u glavi bili su toliko jaki i nepodnošljivi da sam se plašila da ću da zaboravim ko sam. Kada sam otišla doktoru, imala sam strah da će moja djeca da dožive još jedan gubitak. Međutim, doktorica je donijela nalaz koji je pokazao da sam u potpunosti zdrava. To me još više potreslo. Zatim odlazim drugom ljekaru i opet ista priča kako izmišljam bolest koja ne postoji u njihovim knjigama. U njihovim očima bila sam luda. Mnogo sam plakala i mislila da nemam drugog izlaza, ali opet me dragi Allah, dž. š., pogledao.
Moj brat je bio dosta u vjeri dok ostatak moje porodice i ja pridržavali smo se vjere samo u mjesecu ramazanu. Nakon ramazana, sve je bilo po starom, niti smo klanjali niti učili Kur’an. Moj brat je bio taj koji je odlučio da mi pomogne. Jednoga dana nazvao me i rekao da će mi proučiti rukju. Za mene je to bio novi pojam, ali sam pristala jer nisam imala drugog izlaza. Od prvog učenja imala sam reakciju i to je bila još jedna borba u mom životu. Još jači bolovi su se pojavili u mojoj glavi. Saznala sam da sam bila opsihrena. Moj sihr je bio u mezaru moga muža. Sihirbazice i sihirbazi su željeli da i ja završim kao i moj muž u mezaru. U pravljenju sihra učestvovao je i hodža koji je bio sihirbaz, ali se samo krio iza naziva hodže. Kada sam složila kockice, to je sve bilo istina.
Od toga trenutka sam se abdestila i počela zikriti i klanjati. Pila sam dosta zemzema, maslinovog i čurokotovog ulja. Moji dani su prolazili u učenju rukje i u dugim borbama. Tijelo mi se svaki put treslo i gubila sam svijest, ali nikada nisam posustala. Allah, dž. š., poslao mi je put ka povratku vjeri koju sam bila zapostavila, pa zar treba zbog bolova da odustanem? Rekla sam sebi da će bolovi proći i da ću izboriti uz Allahovu pomoć. Ja, koja sam klanjala samo za vrijeme ramazana, počela sam da klanjam svaki dan i da dovim. Mnogo sam se zahvaljivala Allahu, dž. š., što je moju porodicu i mene uputio na pravi put i što nas je učinio onima koji padaju na sedždu moleći za moje ozdravljenje.
Dao mi je iskušenje i izlječenje, a ja sam se zauzvrat vratila vjeri islamu. Jer, možete zamisliti koliko je dova bilo upućeno tokom moga liječenja i sve te dove je Allah, dž. š., primio. Nikada mi nakon toga nije bilo teško zavrnuti rukave i uzeti abdest. I pored svega toga moj brat je kroz borbu protiv šejtana i džina postao ispravan učač rukje kojem danas mnoge osobe dolaze na liječenje. Opet, hvala Allahu, dž. š., na tome. Ovo je samo mali djelić moje priče kako sam se vratila islamu. Nadam se da će moja priča potaknuti još osoba da se okušaju na putu rukje ukoliko njihova bol ne može biti medicinski dokazana.
Sestra B. A. n-um
