Večeras sam zbog nekog nesporazuma poslije posla ostao bez prijevoza kući. Inače se vraćam sa mojim kolegom, koji mi je i komšija, ili sa ženom, ili busem. Bio sam nešto baš umoran i pospan i kontam, kud baš večeras, još sam ostao bez keša, sreća pa mi je kolegica posudila par maraka za karte. Kupio sebi kartu za bus ( i lekciju za život) a u busu sam sjeo pored jednog dvanaestogodišnjeg dječaka koji je, ispostaviti će se kasnije, prava inspiracija, prava legenda, borac.
Sjedam pored njega i započinjem odmah sa šalom da to sjedište nije baš za nas dvojicu dovoljno, aludirajući na moju širinu i kilažu, a on onako ozbiljno:” Može, može…”, pomjera svoj ruksak a ja sjedam i osjećam kako ga pritišćem. Nismo imali klasični razgovor, on je samo odgovarao na pitanja a ja ih postavljao, kao u nekom intervjuu.
Govori mi da hoće u džamiju, a ja ga pitaj koju (jer upravo dolazim iz Kuvajtske koja je blizu polazne stanice a nisam ga primijetio tamo), kaže na Baščaršiji, Careva džamija.
Ja šutim malo, prije nego što opet postavim pitanje:” A šta to ima u džamiji, jer jacija je već prošla?” Kaže mali, koji se zove Adis:” Ima škola Kur’ana, ja sam u naprednoj grupi, znam 8 džuzeva napamet (jedan džuz ima 30 stranica).” Ispalio je mali tako brzinski odgovor, onako u vojničkom stilu i zašutio, gleda svoja posla, gleda kroz prozor.
Zašutio sam i ja, zatečen odgovorom, zatečen načinom na koji je odgovoreno, i sadržajem odgovorenog. Nakon kraće pauze prošaputao sam samo: “Mašallah, mašallah”, i gledao ispred sebe. Odmah kontam u sebi, gdje si ti moj Dino, a gdje je ovaj dječak. Svojom ozbiljnošću i smirenošću izazvao je u meni dodatnu radoznalost i želju da ga “peglam”, ali sam se kasnije malo pokajao zbog toga.
“Sigurno ti je babo hafiz?”, a on mi odgovori, sa nekim blagim oklijevanjem:” Ja nemam babu.” Propadajući kroz pod autobusa, kroz zemlju, sve do Kine, uspio sam samo tiho reći:” Da mu se Allah smiluje.”
“Naučio bih ja više Kur’ana ali ne mogu da stignem od obaveza, tri dana idem u školu Kur ana a ostalim danima treniram fudbal i gledam da babi proučim godišnje dvije hatme, preselio je prije dvije godine u saobraćajnoj nesreći..” Htio sam da mu tražim dozvolu da mu ponizno poljubim ruku i čelo, da izrazim svoje poštovanje i da ga zamolim da me nogom nabije kroz zatvorena vrata dok je autobus još u pokretu. Htio sam da mu dam nešto, da mu dam sve para što imam ali sam i onako imao još samo 1.50 KM za drugu kartu, za drugi bus sa Sutjeske.
Na rastanku mi reče “Allahimanet” a ja njemu da je dobar momak i da se čuva, tapšući ga po ramenu.
U drugom busu nisam pričao više, nisam nikoga peglao…
Molim Allaha da sačuva sve jetime na dunjaluku, sve te male lavove, sve te prave lavove kao što je Adis.
Dino Kajević
N-UM.com
