Ime Amora Mašovića zasigurno će ostati upamćeno u historiji naše zemlje.
Riječ je o čovjeku koji se nesebično davao kako bi ispunio svoju misiju pronalaska brojnih nestalih osoba nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu kako bi njihove duše našle smiraj, a porodice dobile utjehu.
Gotovo poslije pune tri decenije angažmana, najprije u periodu agresije u procesu razmjene ratnih zarobljenika i tijela poginulih, pa i evidenciji ranjenih i nestalih, a nakon ratnog perioda i u procesu traženja nestalih, Mašović je otišao u penziju s funkcije direktora Instituta za nestale osobe BiH.
Došao je trenutak da se valja povući, bar na formalan način. Obećao sam udruženjima porodica sa kojima sam kontaktirao neposredno prije mog povlačenja da ću ostajem na usluzi da svojim iskustvom, znanjem, vještinama koje sam stekao, da i dalje pomažem u ovom, procesu. Istrajavat ćemo sve dok ne pronađemo njihove najmilije – rekao nam je Mašović.
Do sada je pronađeno više od 25.500 posmrtnih ostataka nestalih osoba u Bosni i Hercegovini od čega je identificirano više od 23.000, a jedan broj identifikacija se provjerava.
TRAGAMO JOŠ ZA OKO 6.000 NESTALIH
Prema riječima Mašovića, u ovom trenutku traga se za 7.605 osoba od čega se najmanje 1.600 nalazi u 13 mrtvačnica širom BiH.
Oni su pronađeni, ali nisu identificirani. Da li iz razloga pogrešne identifikacije, jer prije 20 godina nismo imali DNK laboratorije ili činjenice da neki nemaju bliskih članova porodice koji bi donirali krv. Tragamo još za oko 6.000 nestalih koji se nalaze u grobnicama, jamama, rijekama, jezerima, po šumama bosanskim i hercegovačkim. I valjat će se potruditi da se što veći broj pronađe i identificira – kazao je Mašović.
Masovna grobnica Tomašica
Smatra da problem nije do onih koji imaju informacije o masovnim grobnicama nego kako „osloboditi“ te informacije.
I to je moguće samo na jedan način, da ljudi na političkim vrhovima upute jasne poruke svima koji imaju informacije da ih podijele, bilo sa članovima porodica koje tragaju za najmilijima, bilo sa institucijama, prije svega Institutom za nestale osobe BiH i Tužilaštvom BiH. Postoji i anonimni način da se dojave te informacije bez bojazni da će šira zajednica saznati ko je informant. Nažalost, danas se ne da se ohrabruju takvi svjedoci koji imaju informacije već se, kao naprimjer u Srbiji nazivaju izdajnicima srpskog naroda. U BiH se ratni zločinci odlikuju, po njima se nazivaju studentski domovi, ulice… Dok se takav narativ ne promijeni, dotle ćemo imati problem s tim informantima, oni će se ustručavati da te informacije podijele s nama – navodi Mašović.
Za Mašovića ovaj poziv, kako kaže, nikad nije bio posao već ljudski zadatak, od prvog dana angažmana u Komisiji za razmjenu ratnih zarobljenika.
Taj ljudski zadatak kasnije se pretvorio u neku vrstu misije. Shvatio sam da radim nešto što niko dugo prije mene nije radio. To jeste moja misija, ja sam je tako shvatao, takav je bio moj odnos prema onima koji tragaju za najmilijima. Znamo kakav je bio odnos prema žrtavama iz Drugog svjetskog rata, Prvog svjetskog rata. Malo se vodilo računa o porodicama ljudi koji su nestali. Mnogi su govorili da, osim te svoje djece koja su nestala u Prijedoru, Srebrenici, Foči, Višegradu ili Vlaseinici, imaju i nestale svoje očeve i djedove iz Drugog svjetskog rata koje nikad nisu pronašli – rekao je Mašović za Hayat.ba.
PRVI SUSRET OCA S DJETETOM
Vlastitom zaslugom smatra to što je u najvećoj mjeri uspio držati cijeli proces traganja za nestalima izvan politike, iako priznaje da je bilo niskih udaraca, posebno iz Banje Luke, politizacije, prebrojavanje žrtava, pokušaja da se određuju žrtve po nacionalnoj pripadnosti.
Mnogo potresnih scena Mašović je doživio tokom proteklih skoro 30 godina. Svaki događaj je bio poseban.
Pamtim događaj tokom razmjene zarobljenika 1992. godine. Tada sam svjedočio susretu oca sa djetetom koje je rođeno na drugoj strani grada Sarajeva, a čijem porodu nije prisustvovao. Tek ga je nakon dvije godine ugledao na mostu koji je nosio simboličan naziv Most bratstva i jedinstva – kaže Mašović.
AA
Silasci u jame, strahovi njegovi i porodica nestalih od toga šta će u njima zateći… Svaka od ekshumacija je, kako kaže, ostavila trag na njegovoj svijesti, vidljiv ili nevidljiv.
Tokom ekshumacija imao sam trenutke suočavanja sa činjenicom da vidite mrtvu majku koja u zagrljaju drži svoje dvoje mrtve djece, pa do scena iz Potočara, iz Memorijalnog centra, kada u masovnoj grobnici koju su napravili holandski vojnici pronalazimo skelete novorođene bebe iz porodice Muhić koja će posthumno dobiti ime Fatima Muhić. Puno je toga – priča Mašović.
Pronalazak Tomašice bio je posebno upečatljiv.
To je vjerovatno i najveća masovna grobnica po broju žrtava kada je ona formirana 1992. godine. Procjenjuje se da je bilo više od 1.000 žrtava, ali je ona uznemirena, posmrtni ostaci nekoliko stotina tijela su izmješteni na sekundarnu lokaciju, koja nažalost nije pronađena. Dio Tomašice je obrađen i prije posljednje ekshumacije, ali nas je svjedok upozorio da se treba vratiti na tu lokaciju, da je ona daleko šira – kazao je Mašović.
Arhiv
Nakon što su obradili taj prostor našli su još nekoliko stotina ubijenih Bošnjaka.
Radilo se o svjedoku za kojeg ne možemo reći da mu je proradila savjest pa je progovorio. Jednostavno je imao košmare, nije mogao da spava jer su mu se u snu stalno vraćale slike o sanaciji žrtava sa područja nekoliko mjesnih zajednica grada Prijedora. On je učestvovao u sanaciji terena i stalno su mu se vraćale u snu te slike, oči žrtava, užas koji je imao priliku vidjeti u licima ubijenih. Odlučio je da progovori i oslobodio se toga. To je moja poruka i drugim svjedocima, oslobodite se tih košmara, podijelite tu informaciju s nekim i puno mirnije ćete spavati – zaključio je Mašović.
U svemu je kako kaže imao veliki podršku porodice koje je nerijetko i sama preživljavala ono što je on prolazio dok je tragao za ubijenima.
(Admir Jamaković) hayat
