Jedan plemeniti šesnaestogodišnji mladić iz Rijada, isčekujući sabah u džamiji uči Kur’an. Nastupio je ikamet, pa je on odložio mushaf i stao u saf da klanja farz. Ali melek smrti je već stigao po njega. On pada, te ga brzo odvoze u bolnicu.
Doživio je težak srčani udar. Vodila se teška borba za njegov život. U jednom trenu blago je stisnuo prst ljekara. Ljekari su se (po)nadali da će ga uspjeti vratiti u život. Nešto je šaputao, pa mu se ljekar približio da čuje šta govori.
Međutim, njegovo srce je u potpunosti prestalo da kuca. Ljekar koji je slušao njegove posljednje riječi je sjeo i počeo plakati. Sada su, nakon što je bilo jasno da je mladić preselio, svi prišli tom ljekaru i počeli ga tješiti. Jedni su mu govorili kako je gledao mnoge dok umiru, a drugi su ga pitali da li poznaje tog mladića?
A on im kaže: „Ovog mladića ne poznajem, ali su me potresle riječi koje mi je na uho, šaputao. Govorio je: „Doktore, ne zamarajte se oko mene. Ja umirem. Evo, upravo sada gledam u svoje mjesto u Džennetu. Ešhedu en la ilahe illellah, ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu!“
Bile su to posljednje riječi i posljednji udisaj jednog dobrog mladića! Tako se Gospodaru vraćaju plemenite duše!
Allahu naš, nemoj nam uzeti duše, osim u trenu kada si Ti s nama zadovoljan!
▪️prof. Salih Haušić▪️orizarenews.com
